Samo zato što su pale u zaborav, ne znači da ove biljke više nisu jestive, korisne i hranjive kao što su bile prije stotina godina. Ovaj popis nepravedno zaboravljenih biljaka može vam pružiti inspiraciju da ih ponovno uvedete u svoje vrtove i kuhinje.
Lukasta kozja brada
Potječe iz područja Mediterana, a koristili su ga Grci i Rimljani. Do prošlog stoljeća, ova rođakinja maslačka bila je popularna u Europi i Sjedinjenim Državama. Izuzetno je otporna na hladnoću i može se čuvati u zemlji do trenutka konzumacije. Naziva se i biljkom kamenica jer njezin kuhani korijen navodno ima okus poput kamenica, iako neki kažu da više nalikuje šparogama ili srcima artičoka. Raste slično kao mrkva, a listovi i izdanci su također jestivi. Kozja brada ima i prekrasan cvijet. Svi mladi dijelovi kozje brade su jestivi i ukusni.
Španjolski zmijak
Španjolski zmijak je vrlo slična Lukastoj kozjoj bradi. Ova izdržljiva, mediteranska višegodišnja biljka ima ukusni, dugotrajni korijen i lako se uzgaja. Poznat i kao crna šparoga, dugo se koristio kao ljekovita biljka, a tek se kasnije pripremao kao povrće. Brzo oksidirajuća kora španjolskog zmijka izlučuje izlučevinu nalik mlijeku te relativno brzo mijenja boju, a samo je unutrašnjost korijena jestiva. Španjolski zmijak intenzivno je pikantnog i blago orašastog okusa te se može peći, pržiti u dubokom ulju ili kuhati na pari. Omiljen je prilog krepkim mesnim ili ribljim jelima i priprema se slično kao šparoga, idealan kao sastojak za juhe ili variva.
Pastrnjak
Pastrnjak je rođak mrkve s okusom slatkog, začinjenog krumpira kada se kuha. Ova izdržljiva biljka najbolje napreduje u hladnijim klimatskim uvjetima i preferira dobro drenirano tlo bogato organskim tvarima. Sjeme pastrnjaka se sije direktno u zemlju čim se tlo može obraditi u proljeće, na dubini od 1-2 cm s razmakom između biljaka od 10-15 cm. Pastrnjak raste polako, ali je vrlo otporan, te se može čuvati u zemlji preko zime, gdje postaje slađi kroz smrznute noći. Pastrnjak se koristi na razne kulinarske načine: pečenjem u pećnici, kuhanjem ili pirjanjem u juhama i varivima, te kao sastojak u pireima i pečenim jelima. Prije nego što je šećer postao popularan, pastrnjak se koristio kao prirodni zaslađivač. Ova biljka, koju su uživali Rimljani i kasnije Europljani, danas je dostupna u većini kataloga sjemena i zaslužuje povratak u moderne vrtove i kuhinje zbog svoje nutritivne vrijednosti i svestranosti u kuhanju.
Repa
Repa je jedna od najstarijih kultiviranih biljaka, poznata po svojoj izdržljivosti i lakoći uzgoja. Ovo povrće, koje pripada porodici kupusnjača, pruža dvostruku korist jer se koriste i korijen i lišće. Repa je izuzetno otporna biljka koja se najbolje uzgaja u hladnijim klimatskim uvjetima. Sadi se direktno u zemlju u rano proljeće ili kasnu jesen, na dubini od 1 cm s razmakom između biljaka od 10-15 cm. Preferira dobro drenirano tlo bogato organskim tvarima i zahtjeva redovito zalijevanje kako bi se spriječilo pucanje korijena. Korijen repe se bere kada dosegne promjer od 5-10 cm, obično 30-60 dana nakon sadnje, dok se listovi mogu brati kad dosegnu dovoljnu veličinu za konzumaciju. Repa se može pripremati na različite načine: pečenjem u pećnici, kuhanjem ili pirjanjem u juhama i varivima, kiseljenjem, te korištenjem svježih listova u salatama ili kuhanih kao zelje. U mnogim europskim zemljama repa zauzima posebno mjesto u tradicionalnoj kuhinji, kao sastojak u varivima, kiselo povrće ili pripremljena s maslinovim uljem i limunom.
Nadam se da vas ovaj pregled nezasluženo zaboravljenih biljaka inspirira da ih uvedete u svoje vrtove i kuhinje, vraćajući tako bogatu tradiciju i raznolikost prehrane.
