Besplatni povrat kupljene odjeće “glazba je za uši” svakog online kupca. Za neke je to preduvjet za kupnju na određenoj web stranici, dok je za druge, zgodna povlastica. U svakom slučaju, nudi obećanje da možete vratiti odjevni predmet ako vam ne pristaje kako treba ili ako vam jednostavno više nije po guštu nakon što vam je stigao na adresu i to bez ikakvog financijskog utjecaja. Besplatno. No, čini se kako se situacija u svijetu online kupnje itekako mijenja. Brojni veliki modni trgovci, uključujući Zaru, Boohoo, Uniqlo, Next i Sports Direct, najavili su da će kupcima naplaćivati povrat artikala kupljenih online. Zarina naknada u nekim zemljama sada već iznosi oko 2 eura, ali to se zbraja s vremenom i ako se vraća više artikala. Motivacija iza promjene je između ostalog i financijska, navodi Guardian. Kupci su tako ekstravagantno zlorabili politiku besplatnih povrata da su troškovi povezani s obradom povrata izjedali modne tvrtke.
Također, istraživanje iz 2019. godine pokazalo je da je 9% britanskih kupaca priznalo da kupuje artikle samo kako bi jednom objavili na Instagramu prije nego što ih vrate.1 Ovo ima vrlo stvaran i užasan utjecaj na planet.”U SAD-u 2,6 milijuna tona vraćene robe svake godine završi na odlagalištu, stvarajući 15 milijuna tona emisije ugljičnog dioksida godišnje”, stoji u članku. Dijelom su krive neodgovorne kupovne navike i nerazumijevanje utjecaja tretiranja odjeće kao jednokratne na okoliš, ali i nepouzdane veličine modnih tvrtki.
Ono o čemu mnogi ljudi ne razmišljaju jest što se zapravo događa sa svom odjećom koja se vrati. To je dugotrajan i skup proces, tako da većina odlazi u nepovrat. Mnogi proizvođači ne mogu si priuštiti slanje natrag u zemlju podrijetla (obično u Aziju) s troškovima prijevoza koji su visoki, a u nekim slučajevima sedam puta skuplji nego u ranim danima pandemije; ili nemaju pristup radnoj snazi potrebnoj za provjeru, čišćenje, ponovno pričvršćivanje gumba, presavijanje, dodavanje novih oznaka i kartonskih umetaka, ponovno pakiranje u nove polietilenske vrećice i dodavanje natrag kao zalihu u računalni sustav. Jeftinije je i lakše smanjiti njihove gubitke i odbaciti predmete na odlagalište, spaliti ili poslati u afričke luke poput Accre ili Lagosa, kao i u Južnu Ameriku i jugoistočnu Aziju.
Elizabeth Shobert, potpredsjednicu marketinga i digitalne strategije u analitičkoj tvrtki za e-trgovinu StyleSage, koja kaže da povrat košta trgovce na malo oko dvije trećine izvorne prodajne cijene artikla. “To znači da bi pulover od 20 dolara, mogao koštati tvrtku 13 dolara da ga vrati. Jedva da se isplati. Ne postoji “zeleno nebo”. Svaka stvar koju kupite mora otići negdje gdje je odbačena na otpad”, istaknula je. Nove bi naknade na povrat trebale natjerati ljude da zastanu prije kupnje. To ih čak može potaknuti da ustanu s kauča, prošetaju ili odvezu bicikl do trgovine i isprobaju stvari u garderobi. Guardianova novinarka Sophie Benson usporedila je to s naplatama plastičnih vrećica. “Između 2015. (kada je uvedena naknada za plastične vrećice od 5 penija) i 2020., kupnja plastičnih vrećica pala je za više od 95% u glavnim supermarketima u Engleskoj. Ispostavilo se da jednostavno nismo htjeli platiti nešto što smo već imali pun ormar kod kuće. Možda će isti učinak biti i s našim ormarima”, zaključila je Benson.
