Nastojim što više osluškivati sebe i tako pronaći svoj put, što se više držim tog puta imam manje stresnih situacija i bolje se nosim s njima. Postavljam i određene granice, no one proizlaze iz toga koliko zapravo poznajemo sami sebe, objašnjava Kristina Radiković, koja je svoj mir pronašla u prirodi, i to u srcu našeg najsunčanijeg otoka.

Kako bi se maksimalno približila prirodi i tako osluškivala sebe i svoje misli, Kristina je u srcu Hvara započela izgradnju male energetski neovisne kućice. Dvadesetak kvadrata na lokaciji gdje tišinu prekidaju tek cvrčci ljeti i bura zimi, Kristina će uskoro nazivati svojim domom.

“Nekoliko je razloga zašto sam se odlučila na tako nešto. Prvi je čista želja da imam nešto svoje, komad slobode, koji će mi omogućiti da se maknem iz jednog začaranog kruga moranja u ovom donašanjem svijetu“, rekla nam je Kristina, ističući odmah i drugi razlog koji je sentimentalne prirode:

“Rođena sam i odrasla u Karlovcu, gradu na četiri rijeke. Uvijek sam bila okružena prirodom i šumom, a otuda možda i moja velika povezanost i ljubav prema prirodi. Znala sam da moram biti negdje gdje je zrak čist“, dodala je.

‘Iz mira ću djelovati dalje’ 

Kada joj se pružila prilika da sama kupi komad zemlje i započne izgradnju svoje kućice, Kristina je odmah znala da želi energetski učinkovit dom, gdje će struju dobivati od solarnih panela, a ograničena kvadratura spriječit će ju u masovnoj kupovini.

“Bit će to promjena za mene, ali ću taj prijelaz napraviti postepeno. No, trenutno osjećam veliku potrebu da se maknem od svega. Ne mogu govoriti o nekoj daljnjoj budućnosti, no trenutno osjećam da bih morala malo stati na loptu i isključiti se od svega, malo biti u prirodi, a onda iz tog mira djelovati dalje“, kaže.

Veprovi, zmije, srne…

Njena oaza mira do sredine idućeg mjeseca trebala bi biti pod krovom, a Kristini je ostalo riješiti pitanje agregata i dva solarna panela kako bi mogla prijeći na drugu stavku – opremanje unutrašnjosti.

“Posavjetovala sam se s ljudima i rečeno mi je da koristim panele i agregat – ako mi jedno ne funkcionira, drugo će. Ostalo mi je još srediti i prilazni put i to je to“, dodala je.

Neće ju biti strah, kaže nam, živjeti potpuno sama, bez pogleda na civilizaciju, u potpunom miru, gdje su joj prvi susjedi životinje.
“Trebat ću se malo priviknuti, ali sve me to jako veseli. Taj prizor je kao s nekih toskanskih brda s pogledom na more, iako sam ja gore na brdu. Tamo čujete samo vjetar i cvrčke i pokoju životinjicu – veprove, srne, zmije, ma ima svega“, kroz smijeh nam je objasnila.

Možda trebamo samo stati

U vremenima kada su ljudi pretrpani obvezama u hektičnim popisima zadataka koje moraju odraditi, često zaborave samo stati, barem na tren, okrenuti se oko sebe i osjetiti neopisivu lakoću postojanja. Teško je postići taj balans u moru briga i poslova, no u prirodi se on ostvaruje znatno brže, smatra Kristina.

“Uz svakodnevne obveze obitelji s primjerice dvoje djece teško je postići mir u gradu. Posao od devet do pet pa odlasci po djecu na različite aktivnosti, sve to uzima energetski danak. Iscrpljuje čovjeka i mentalno, emocionalno, fizički i duhovno. Čovjek se može osjećati iscrpljeno ili kao da mu se ispraznio tank“, objasnila je.

Komu je cilj istinski mir, on ga može postići bilo gdje, no u prirodi se ipak postiže brže. Kristina vjeruje da će uskoro završiti i posljednje poslove koji se tiču njenog energetski neovisnog doma, kako bi u punoj slobodi mogla uživati u jutarnjoj kavi i izlascima sunca.