Gospodin Alekos Pylaras, stanovnik grčkog otoka Ikarije, ima 90 godina i izgleda vrlo vitalno. I svaki je njegov predak živio više od 100 godina. Njegova teta Despoina je umrla sa 125 godina. No nije on jedini primjerak ljudske vrste koji živi na ovome otoku, kako piše Proto.life, prilično je vremešan i samouvjereno gazi prema stotoj.
Većina žitelja otoka Ikarije, koji je udaljen samo 64 kilometra od europske obale Turske, na istočnome Egejskom moru, doživi duboku starost, doživjeti 100 godina ondje nije ništa neobično jer čak trećina stanovništva umre tek oko te dobi, ako ne i kasnije.
Upravo stoga, ovaj otok je jedno od četiri mjesta na svijetu koja nose oznaku “plave zone”, koja obilježava mjesta gdje ljudi žive dugo, ali kvalitetno, o čemu govori i Netflixova dokumentarna serija “Live to 100: Secrets of the Blue Zones”, redatelja Dana Buettnera.
Ikarijsko istraživanje
Otok Ikarija predmet je “Ikarijskog istraživanja”, koje već unatrag 11 godina provode Nacionalno i Kapodistrijsko sveučilište i Sveučilište Harokopio u Ateni, a ima za objasniti fenomen dugovječnosti stanovnika ovoga otoka. U sklopu istraživanja tim kardiologa i liječnika redovito provodi vrijeme na Ikariji prateći zdravstveno stanje više od 1.400 žitelja u dobi od 30 godina naviše, proučavajući više od 300 kliničkih, psihosocijalnih, prehrambenih, okolišnih i biokemijskih parametara.
Dosadašnji su rezultati su bili prilično predvidljivi – redovita tjelesna aktivnost, mediteranska prehrana, nepušenje, redoviti dnevni odmor i život bez žurbe i stresa doprinose dobrome zdravlju i dugovječnosti, ali to utječe na duži život u bilo kojem drugome dijelu svijeta, zar ne?
No, osim ovoga, svima poznatog recepta vitalnosti, znanstveni tim spominje jedan čimbenik po kojem se mjesto u kojem žive stogodišnjaci razlikuje od drugih mjesta na svijetu – granitne stijene.
Uredne životne navike
Žitelji Ikarije, prema podacima istraživanja, pridržavaju se mediteranske prehrane, a njihov tipični jelovnik je – maslinovo ulje 5-7 puta tjedno, voće i povrće 4-5 puta tjedno, riba dvaput tjedno, meso jednom te šalica kave i čaša vina na početku i kraju dana. Osamdeset i pet posto stanovnika otoka bavi se umjerenom tjelesnom aktivnošću, dugačkim šetnjama ili radom na poljima. Polovica ih se pridržava vjerskih postova koji zahtijevaju dugotrajno izbjegavanje mesa i mliječnih proizvoda u određenim razdobljima godine, a većina tijekom popodneva i malo odspava. Muškarci u dobi od 65 do 99 godina izvješćuju o umjerenim seksualnim aktivnostima, a depresija je iznimno rijetka.
Također, većina stanovnika Ikarije ne mari previše za novac te puno ulažu u međusobne odnose i socijalne kontakte.
No nisu svi dugovječni
No bez obzira na zdrave životne navike, ne dožive svi na Ikariji duboku starost. Žitelji na sjevernome dijelu otoka žive puno duže od onih s južnoga dijela. Također, genetika u dugovječnosti ne igra ulogu jer na tako malome otoku ne postoji genetski izolirana populacija jer se stanvništvo s obje strane Ikarije miješa tijekom dugog razdoblja povijesti. Stoga, znanstvenici su u obzir uzeli tlo i okoliš koji se razlikuju na sjevernome i južnome dijelu otoka, kao ono što čini razliku.
Tajna je u granitnim stijenama
Sjeverni i sjeverozapadni dio otoka uglavnom je sačinjen od granitnih stijena koje prirodno sadrže tragove uranija i poznate su po emitiranju vrlo niskih doza gama-zračenja, između 0,20 i 3,31 millisiverta godišnje – negdje između količine zračenja koju biste apsorbirali tijekom jednog rendgenskoga snimanja pluća i jačeg CT snimanja.
“Na južnom dijelu otoka, naprotiv, prevladava vapnenac”, objasnio je za Proto.life Christodoulos Stefanadis, profesor kardiologije na Nacionalnom sveučilištu u Ateni i vodeći istraživač Ikarijskog istraživanja. Statistički gledano, ljudi na sjeveru otoka žive znatno duže od onih na jugu. Godine 2001., sjeverni dio otoka imao je 11 muškaraca i 22 žene u devedesetim i stotinama od ukupno 1.452 muškarca i 1.359 žena – dok su na južnome dijelu otoka samo pet od 1.691 muškarca i 19 od 1.710 žena bili stariji od 90 godina.
Stefanadis tvrdi da je ova razlika povezana s viškom gama zračenja na sjeveru, koji iznosi između 0,20 i 3,31 millisiverta godišnje (iznad univerzalne “normalne” količine gama zračenja koja bi iznosila otprilike 1 do 2 millisiverta godišnje). “Ova razlika u zračenju neovisni je prognostički čimbenik dugovječnosti”, kaže Stefanadis, ali dodaje da definitivno nema dovoljno dokaza za potvrdu ove teorije i da su istraživanja još u tijeku.
Što pokazuju druge studije?
Iako možda zvuči kontradiktorno s obzirom na to da je dokazano da izloženost visokim koncentracijama gama-zračenja uzrokuje stvaranje kancerogena u ljudskome tijelu, novije su studije pokazale da niske razine istih zračenja djeluju pozitivno na ljudski organizam.
Očito riječ je o prirodnim zračenjima koja dolaze iz okoliša, u ovome slučaju iz već spomenutih granitnih stijena na otoku Ikariji. Studija iz 2021. godine, objavljena u časopisu “Biogerontology”, pokazuje da izloženost niskim razinama zračenja (između 0,97 i 2,27 millisiverta godišnje) ima zdravstvene benefite. Ovo je objašnjenje prvi put ozbiljno razmatrano 1998. godine, kada se pokazalo da tri zapadne države na planinskom lancu Rocky Mountains (Colorado, Idaho i New Mexico), a koje imaju 3,2 puta veće godišnje razine zračenja u usporedbi s obalnim državama Louisiane, Mississippija i Alabame, imaju 1,26 puta manju smrtnost.
