Sve do 2012. godine poznati pisac i novinar Edo Popović u prirodi je uživao hodajući Velebitom i berući samoniklo bilje. U jednome trenutku, promatrajući svoj život, pomislio je kako mu je jednostavno dosta toga da samo proizvodi smeće jer, kako kaže, na to se uglavnom svodi život u gradskoj sredini.

“Jedeš hranu koja je upakirana, sve što konzumiraš nalazi se u smeću...” I tako se odlučio preseliti na selo, a on i supruga Ljiljana,  krenuli su tražiti mjesto za „novi“ život. Potraga je trajala čak sedam mjeseci. Tada su slučajno došli na područje oko Ozlja i pronašli selo Stranica Gornja, u kojoj je tada živjelo samo dvoje ljudi.

Pronašli su imanje, koje je bilo zavučeno i okruženo šumom. Na imanju je bilo starih sorta jabuka, šljiva, obilje oraha, stara kruška, jedna kuća za mladence, stari štagalj i drvena kuća prekrivena žbukom iz 1914. godine.

„Prva nam je ideja bila da glavnu kuću ne diramo, a da uredimo štagalj, jer je njegova konstrukcija bila bolja, i da koristimo kombinaciju glina – slama, da to bude otvoreni prostor sa dosta stakla, čak smo počeli i skupljati staro staklo.“

No kako se Edi žurilo useliti, on i supruga, inače po struci arhitektica, ipak su se odlučili na adaptaciju glavne kuće iz 1914. godine.

“Bilo je zapravo logično da kuću izgrađenu prirodnim materijalima rekonstruiramo i obnavljamo prirodnim materijalima. Naime, riječ je o tipičnoj posavskoj kući, dakle o pučkoj arhitekturi. Zidovi su od hrastovih planjki, grede i rogovi od hrastovine i kestena… Sve je spajano drvenim klinovima, čavlima su jedino zakucavane podne daske. Kuća je bila ožbukana izvana i iznutra”, priča nam Edo Popović.

Edo i Ljiljana odlučili su ukloniti unutarnje pregradne zidove, pa umjesto tri prostorije načiniti jednu,  pod potkrovlja nemaju u planu napraviti cijelom duljinom kuće, već će to jednoga dana biti galerija.

“Zidove smo, zbog bolje izolacije, podebljali smjesom gline i slame, prosječna debljina je nekih 18 centimetara. Unutarnja žbuka je od smjese gline i običnog pijeska, a vanjska također od smjese gline i posebnog, riječnog pijeska oker boje. Svi materijali su iz neposredne okoline: slamu nam je darovao susjed, poljoprivrednik, glina je iz ribničkog kraja, štafle i okrajci za potkonstrukciju iz ribničke pilane, najviše je do nas putovao pijesak, on je iz kordunske Blatuše”, objašnjava Edo Popović početke adaptacije kuće na njegovu imanju u Stranici Gornjoj, a ideja je bila da sve materijale nabave lokalno.

“Ekipa koja je radila adaptaciju, u mješalicu za beton ubacivala je glinu, koja je bila prethodno usitnjena, i bale slame, koju smo nabavili od susjeda, a koju smo prije razrezali motornom pilom. Od svega smo dobili žitku smjesu. Naravno, stavili smo na unutarnje zidove kuće potkonstrukciju u koju se ulijevala smjesa”, kaže Edo.

No Edo Popović priznaje da, kako nitko nije imao iskustva s postavljanjem ovakve izolacije, često je pomislio da zapravo nitko od izvođača ne zna što radi. Supruga arhitektica je u jednome trenutku čak primijetila da je smjesa prerijetka i da ima previše vode u smjesi za izolaciju.

“Trebala je godina dana”, sjeća se Edo, “da se izolacija u potpunosti stvrdne i osuši”. No ni vrijeme im nije išlo na ruku jer je valjda to bilo najkišnije ljeto koje pamte unatrag nekoliko godina. U kuću su uselili tek sljedeće godine u proljeće, nakon što su je ožbukali  gašenim vapnom, a Edo se šali da “im je svašta raslo iz zidova dok vlaga nije otišla, a od svega je još pšenica bila najbolja kultura”.

Rekonstrukcija Edine i Ljiljanine kuće još traje i kako pisac kaže “daleko su odmakli”. Već su celuloznim pahuljicama izolirali pod, stavili novi krov, ali nisu mijenjali krovne grede jer se bolje grede od ovih starih, ručno tesanih greda impregniranih dimom, teško danas mogu nabaviti.

Kako krov nije imao nikakvu izolaciju, samo pokrov od crijepova, išli su tu, priča Edo, po pravilu službe: izravavanje, daskanje, hidroizolacija, letve, kontraletve, Biber crijep, a toplinska izolacija je također od celuloznih pahuljica.

Krov su završili pa “više ne griju svemir“, kako pisac kaže, a na svoje imanje trajno se namjeravaju preseliti u skoroj budućnosti jer ih za grad vezuju još neke obaveze koje trebaju pozavršavati.

Kako je pisanje njegov životni poziv, a šali se “da čovjek treba i od nečeg živjeti”, imanje pokraj Ozlja daje mu mirno okruženje u kojem može stvarati.

Za sebe i suprugu Ljiljanu Edo kaže da su bolji sakupljači nego vrtlari, pa hranu najčešće nalaze oko svoje kuće i u prirodi.

Sva svoja iskustva, uključujući i ovo s adaptacijom stare kuće, njih dvoje su opisali u knjizi “Zapisi iz Stranice Gornje”, koju su objavili 2019. godine, a koju i mi jedva čekamo pročitati.