“Odrastao sam doslovno u plasteniku i iako to kao dijete nisam previše volio, moje je djetinjstvo prošlo u tome. Kako je prolazilo vrijeme, zavolio sam to. Danas bez toga ne mogu živjeti, to sam naučio raditi i u tome sam dobar”, govori nam Antonio Gadžić (26), mladi poljoprivrednik iz razorene Petrinje i vlasnik “firme pod otvorenim nebom”, kako sam naziva svoj plastenik.

Sve što danas zna, kaže, naučio je od svojih roditelja. Od malih je nogu danima sjedio s njima, pomogao i radio.

“Kada su moji roditelji otvorili OPG išao sam u treći razred osnovne škole. Mama je tada išla na tržnicu u Petrinju prodavati cvijeće, a ja sam u pet ujutro pomogao istovarati kombi i onda išao pješice do škole 45 minute u prvu smjenu. Odradio bih taj školski dan i odmah bih išao pomagati,sve dok se vidi, svaki dan”, prisjetio se Antonio.

‘Svi su mi se smijali’

Kada je došlo vrijeme za odabir srednje škole, nije puno dvojio – smjer cvjećar u Srednjoj školi Petrinja bio je njegov prvi izbor.

“Svi su mi se smijali tada. To je trogodišnja srednja škola koja je jako podcijenjena, a upisao sam ju jednostavno zato jer sam to volio. Odlučio sam se baviit time i to je bio moj izbor. Odmah nakon škole ozbiljno sam se uhvatio posla, znači ono – radi, radi, radi”, kaže.

Kako je radio, radio i radio, u Kihalcu kod Gline prošle je jeseni potpuno sam podigao plastenik od 600 kvadrata i formalno se odvojio od OPG-a svojih roditelja. Bez poticaja, bez pomoći.

“Trenutno ondje traje proizvodnja krizanteme multiflore za blagdan Svih svetih. Uzgajamo ih cijelo ljeto, šišamo, gnojimo, zalijevamo da bi za tjedan dana prodaje bile spremne. To je poprilično riskantno jer se brineš za njih pet mjeseci za tih tjedan dana, a tad može pasti snijeg ili pasti kiša pa da ljudi jednostavno manje kupuju zbog vremenskih uvjeta”, objašnjava Antonio.

‘U par minuta možeš izgubiti sve’

Da je poljoprivreda posao s velikim rizikom, svjestan je od malih nogu pa je stoga dio sredstava uložio i u obranu od vremenskih nepogoda.

“Imam mrežu protiv tuče na plasteniku, ali ni ona nije garancija. Trenutno mi je veći problem jak vjetar. Ako nisi odmah uz plastenik, digne ga kao padobran i u par minuta izgubiš sve na čemu si radio godinama. Mreže koje imamo protiv tuče su ujedno i za 50 posto zaštite od sunca, ali ne smijem staviti veću gustoću mreže jer onda biljke nemaju dovoljno svjetlosti.”

Događalo se, kaže, da vrijeme uništi ono na čemu je danima radio, no odustajanje nikada nije bila opcija.

“Ne možeš ti utjecati na te vremenske neprilike, kad naleti nevrijeme i da sve slomi, sutradan sve ponovno. Moraš voljeti to, kao i u svakom poslu, nešto te baci dvije stepenice natrag, ali moraš nastaviti dalje. Popraviš što možeš i idemo dalje”, iskreno kaže.

Budućnost na razorenoj Baniji 

U vremenima kada sve više mladih pakira kofere i odlazi za nekim boljim životom iz razorene Banije, Antonio je odlučio ostati. Od poljoprivrede se, kaže, može dobro i lijepo živjeti, ali treba zasukati rukave.

“Vjerujem u budućnost našeg kraja. Tek sad dolazi vrijeme da naša županija prestane biti najzapostavljenija i najsiromašnija. Imamo toliko mogućnosti, dobru zemlju, fenomenalnu lokaciju, blizinu Zagreba s kojim bismo trebali biti povezaniji. Zemlja je ovdje jeftinija, tako da ako se mislite bavite poljoprivredom, cijene su solidne. Težak je to posao, ali ako imaš cilj i ljubav prema tome, sve je moguće”, govori.

Zasukati rukave i baviti se zemljom nikad nije bila pametnija odluka, smatra.

“Hrana će se tražiti sve više i više, pogotovo domaća. U trgovinama ne znamo što jedemo i bilo bi lijepo kad bi nas bilo više”, kaže.

‘Ne očekujte ničiju pomoć’

Možda bi onda na policama u trgovinama stajala hrana za čije smo podrijetlo više nego sigurni.

Možda bi onda bili manji redovi ispred šaltera na autobusnim i inim kolodvorima.

Možda onda Banija ne bi izgledala tako loše.

“Rekao bih mladima da krenu, uhvate se posla i da ne odustaju. Ne očekujte ničiju pomoć da bi ostvarili svoje snove i ciljeve. Svaki dan je novi dan i bez obzira na to koliko neki bio loš, ujutro sunce ponovno izađe. Na nama je da zahvalimo Bogu i idemo dalje prema svom cilju”.