Da je moguće potpuno promijeniti način života, iz urbane sredine preseliti u prirodu te iz temelja promijeniti životne navike, ali i potrebe, dokaz su 44-godišnja Aleksandra i 43-godišnji Boris Butina, koji su nakon 15 godina života u Dugom Selu, u naselju Martin Breg, preselili u malo selo pokraj Karlovca.

Bilo im je dosta buke i prometa

Otkad su se upoznali, sanjali su o tome da žive daleko od gužve, prometa i buke, u prirodi i da uzgajaju i deju hranu koju sami uzgoje. I baš zbog toga, kada su zasnovali obitelj, Aleksandra i Boris su prije 15 godina kupili malu kući i gradilište od 700 kvadrata u Dugom Selu, u naselju Martin Breg. Tada, Martin Breg je bilo mirno mjesto, idealno za podizanje obitelji.

No taman kada su se skrasili, dobili troje djece, završili kuću, imali čak i malen, vrt, 15 godina kasnije, Marin Breg je postao mjesto pokraj prometnice, kako kaže Aleksandra, “gradilište na kojem su ljudi počeli graditi urbane vile”.

“Jedva smo uspijevali prići svojoj kući”, priča Aleksandra. Postalo je bučno, a sve o čemu su sanjali – tišina, priroda, veći vrt, mir, nestalo je.

I tada su odlučili, potražiti svoju mirnu oazu negdje drugdje. Stavili su kuću na prodaju i pronašli, 20-ak kilometara od Karlovca, blizu Korane, malo selo, imena Zagorje Krnjačko, u kojem su odlučili krenuti ispočetka.

“Željeli smo imati svoj vrt i uzgajati svoju hranu. Htjeli smo znati što jedemo”, kaže Aleksandra, koja u vrtlarenju nije bila početnik. “U Martin Bregu imali smo mali vrt, ali nismo mogli uzgojiti količinu hrane koja nam je trebala, a nismo mogli imati niti životinje koje smo željeli”.

Na imanju, koje su pronašli, zemlja nije bila obrađivana 30-ak godina, a kuća u koju su planirali useliti bila je roh-bau, u cigli i pod krovom. Odluka je pala – Aleksandra i Boris odselili su s troje djece,  4-godišnjim Leom, 11-godišnjom Emom i 15-godišnjim Lukom, u selo u kojem je bilo samo devet kuća.

Vrt obrađujemo samo primitivnim alatima

Prvo je na red došlo uređenje kuće, i prvih godinu dana prošlo je u prilagodbi životnog prostora za obitelj. Ovo proljeće zasadili su i vrt, a upravo im stižu i prvi plodovi.

“Nešto smo znali kad smo došli, ali puno smo naučili od ljudi koji žive ovdje u selu. Ovdje su ljudi puni svakakvog znanja. Uzgajamo svoje povrće, imamo svoje životinje, a cilj nam je jednoga dana što manje hrane kupovati u trgovini, želimo postati samoodrživi”, objašnjava Aleksandra.

Iako je, kako kaže Aleksandra, znala nešto o vrtlarstvu, saditi povrće na većim površinama, bilo je za nju posve novo iskustvo. Kada su doselili, od alata za poljoprivredu nisu imali gotovo ništa, pa su sve posuđivali od svojih susjeda.

Da bi uzgojili hranu, koriste sjeme koje su nabavili od prijatelja ili od susjeda i, kako kaže Aleksandra, stalno nešto novo nauče.  “Ovo smo proljeće pokušali i metodom elektroprivrede. Metoda je to  postavljanja bakrenih žica oko povrća, u zemlju, na poseban način. Moram priznati da vidim razliku u plodovima”, kaže Aleksandra.

Da preživiš u selu, važno je surađivati sa susjedima, ali imati i psa čuvara. Prije negoli su došli na selo, Butine su udomili dva 4-godišnja tornjaka koja čuvaju njih i imanje.

“U našem selu ima samo devet kuća, neko od susjeda ima krave, neko ovce, i sve funkcionira na robnoj razmjeni. Jer, oko nas su stariji ljudi. Na zemlji uvijek treba raditi, a mi im onda uskočimo. Treba iskopati, orati, a onda nam oni daju kokoš, jaja, sir, vrhnje. Ovdje keša baš i nema”, šali se Aleksandra.

Stariju djecu svaki dan vozi 20-ak kilometara u školu

Iako su Aleksandra i suprug Boris planirali život bez česte upotrebe auta, djeca se još školuju pa ih treba svakodnevno voziti do obližnjeg Karlovca. No Aleksandri to uopće nije teško.

Sve troje djece odlično se prilagodilo životu u prirodi, a imaju i društvo, jer u selu ima još dvoje djece.  “Sada u selu ima petero djece, a nedavno je doselio i mladi par koji čeka bebu. Imat ćemo uskoro i bebu”, kaže Aleksandra.

Djeci je, priznaje Aleksandra, isprva bilo čudno jer su u Dugom Selu navikla na neki način života koji donosi urbana sredina. No sada su okruženi životinjama i prirodom, a socijalni život sa svojim vršnjacima imaju u školi. Dobili su najbolje od grada i sela, smatra ona.

Ni u jednom trenutku, prema Aleksandrinim riječima, nisu požalili zbog svoje odluke. Priroda i ljudi oko njih uče ih stvarima koje u gradskoj sredini nisu mogli naučiti. Žive život o kakvom su oduvijek sanjali.