Ako  volite  oceane, mora i morski život, onda morate pogledati Netflixov dokumentarac Seaspiracy. Stvoren od strane filmaša Alija Tabrizija, koji je prethodno snimio Cowspiracy, ovaj 90-minutni film  o  komercijalnoj  ribolovnoj  industriji odmah nakon izlaska je dosegao  prvo mjesto po gledanosti u mnogim zemljama, uključujući  Hrvatsku. Prepun činjenicama o utjecaju komercijalnog ribarstva na morski život i ekosustave, film razotkriva razne nepravde u ribarstvu koje nisu samo usmjerene prema okolišu već i prema ljudskim pravima. Uključujući šokantne i poražavajuće izvještaje o zlostavljanju životinja, uništavanju okoliša, ropskom radu, pa čak i ubojstvima, više nikada nećete jednako gledati na riblju prehranu.

Iako  su  se  nakon  ovog dokumentarca pojavili mnogi koji govore kako je u dokumentarcu navedeno dosta činjenica koje se ne mogu potkrijepiti ili koje su preuveličane, zapravo je to u ovom trenutku manje bitno. Ono što je zaista važno je da je netko napokon pokrenuo i ovu raspravu o tome kako se odnosimo prema našim oceanima, te kako ih spasiti. Donosimo 5 najšokantnijih činjenica koje smo naučili…

Gospodarski ribolov stvara veću štetu morskom životu nego što smo mislili

Iako postoje pravila za ribare vezano za zaštitu i konzervaciju okoliša, navodi se kako većina njih nisu uopće regulirana, oni koji provjeravaju poštuju li se pravila je lako potkupiti, i na kraju, da jednostavno nitko ne govori istinu o stvarnoj šteti koja se nanosi. Jedna od najvećih šteta dolazi od prilova (neželjeni ulov), odnosno sva morska bića koju budu slučajno ulovljena u ribarskoj mreži. Oko 38 milijuna tona odnosno oko 40% ulova u ribarstvu diljem svijeta čine nenamjerno ulovljeni organizmi koji se uglavnom bacaju u umirućem ili beživotnom stanju nazad u more. Globalno, samo 1000 smrtnih slučajeva morskih kornjača  godišnje uzrokuje  plastika, dok samo u SAD-u  ribarska plovila svake godine uhvate, ozljede ili ubiju 250.000 morskih kornjača. Još šokantnije, ova vrsta ribolova zapravo je opasnija od izlijevanja nafte. Tabrizi razgovara s  Callumom  Robertsom, profesorom zaštite mora na Sveučilištu Exeter, koji kaže da “ribarska  industrija u Meksičkom zaljevu uništi više životinja u jednom danu nego što to napravi izlijevanje nafte u nekoliko mjeseci”.

46% Velikog  tihooceanskog  otoka  smeća  (Great  Pacific  garbage  patch)  čine ribarske mreže

Kad većina ljudi razmišlja o ovoj masi otpada u oceanu obično misle na plastiku. Plastične slamke, boce, vrećice i ostalo. I premda je važno našu upotrebu plastike svesti na najmanju moguću mjeru, Seaspiracy izvlači na vidjelo činjenicu da ogromnu opasnost za naš morski život nisu plastične slamke koje čine samo 0,03 % plastike koja ulazi u oceane već da su to ribarske mreže koje čine nevjerojatnih 46%. Što je još čudnije, nitko o tome ne priča pa čak niti velike neprofitne udruge koje se bave zaštitom oceana. Osim toga, ribolovna industrija svaki dan koristi dovoljno ribolovnih mreža da se 500 puta omota oko Zemlje. A ribarske mreže i konopi “daleko su opasnije za morski život od naših plastičnih slamki. Jer, naravno, oni su stvoreni da ubijaju”, rekao je autor i novinar George Monbiot u Seaspiracyju.

Kočarenje dna

Ovo  je  najrazorniji  oblik ribolova koji postoji, te kojeg obavezno treba zabraniti tamo gdje rastu koralji i pružaju se vitalna staništa ribama i samoj osnovi oceanskog prehrambenog lanca. Kočarenje je kao buldožiranje morskog dna koje uništava sve što se nađe na putu, samo da bi se ulovilo što više ribe. Divovske mreže hvataju sve na tom području, od ciljanih do neciljanih vrsta, drevnih koralja do morskih pasa, te uništavaju stanište mnogih morskih organizama. U Seaspiracyju citiraju statistiku da se kočarenjem dna svake godine uništi  3,9  milijardi hektara morskog dna, u usporedbi s 25 milijuna na kopnu.  Učinci ovoga na biološku raznolikost su očiti, ali samo prošlog mjeseca otkriveno je da kočarenje također oslobađa više emisija ugljika od globalnog zrakoplovstva.

Ropstvo u ribarskoj industriji

Dok smo se mi navikli zamišljati ribare u mornarskim majicama, s bijelom kosom i bradom, crvenom  maramom i žutom kabanicom kako veselo love ribu, istina je u nekim dijelovima svijeta zapravo tragična i uključuje prisilni rad. U filmu, Steve Trent iz Zaklade za ekološku pravdu govori kako je “ropstvo na moru ogroman problem.” Iako je teško podijeliti precizne brojke zbog neuhvatljive prirode prakse,  Tabrizi je intervjuirao bivše robove (poduzimajući mjere predostrožnosti kako bi zaštitili svoj identitet) o njihovim iskustvima. Dijele se mučne priče o zlostavljanju, pa čak i o ubojstvima. Iako je to posebno težak dio filma za probaviti, svakako nudi neprocjenjivu perspektivu o ribarstvu.

Održiva morska hrana zapravo ne postoji

Tabrizi je primijetio i jednu zanimljivu stvar kako mnoge organizacije za zaštitu oceana preporučuju jesti “održivu morsku hranu”, umjesto da morsku hranu smanjuju ili uklanjaju iz prehrane. U filmu je razgovarao s Marijom José Cornax iz Oceane, koja nije bila u stanju definirati održivi ribolov, niti objasniti zašto Oceana ne preporučuje potrošačima smanjenje potrošnje morskih plodova. Također je sjeo i s povjerenikom za ribarstvo i okoliš, koji smatra da je previše ekstremno reći potrošačima da prestanu jesti ribu. Umjesto da se na ribarstvo primijeni ista strogost koja je primijenjena na zabranu plastike za jednokratnu uporabu, rekao je da je bolje poticati više održivog ribolova. Iako očito nema ništa održivo u ribarstvu s obzirom na to da očito iscrpljuje naše oceane do toga da uništavamo ekosisteme, potiče  izumiranje vrsta, šteti okolišu i samim time zdravlju naše planete i nas samih.

Osim ovih, dokumentarac nudi još šokantnih prizora koji će vas zaista iznenaditi. Primjerice, nama je scena “tradicionalnog” ubijanja kitova na  Farskim otocima nešto što nećemo nikada zaboraviti. Razočaravajuće se u informacije poput onih kako ne možemo vjerovati nikakvim eko naljepnicama koje se možda nalaze na kutijama smrznute ribe ili konzervama tune. Mnogi su se nakon gledanja ovog dokumentarca zavjetovali da će prestati jesti ribu nakon što su svjedočili devastaciji okoliša i šteti koju je ljudsko ponašanje nanijelo morskom životu, te način na koji je ta riba došla do našeg tanjura. Kažu da je prvi korak smanjenje potrošnje morskih  plodova.  Jer  ako  se  potražnja  za  morskim plodovima smanji, smanjuje se i komercijalni ribolov. Budući da je  situacija drugačija u različitim zemljama, probajte za  početak  nabavljati samo provjereno domaće proizvode te izbjegavati kupnju onih smrznutih za koje ne znate od kuda zaista dolaze. A ako ste zabrinuti zbog nedostatka morske prehrane i benefita koje ona nudi, znajte da sve te omega-3 masti možete nabaviti drugdje. Jer zapravo, riba ne stvara omega-3 masne kiseline već ih stvaraju stanice algi, dok ribe gutaju alge. Dakle, u teoriji biste jednostavno mogli jesti alge da biste dobili prehrambene koristi.