Ako ideš uzbrdo, znači da si na dobrom putu, natpis je koji stoji na plutenoj ploči, ukrašen bijelim vrpcama za zamatanje poklona, pričvršćen odmah uz sat koji ne radi. Pokazuje osam sati i 46 minuta, a kazaljka za sekunde stoji zaglavljena negdje između brojeva pet i šest, točno na sredini. Kao da je vrijeme stalo.

U plasteniku, u koji nas je netom uvela sestra Veronika, snažan je miris začinskog bilja, koji se u zraku, na vrućini, miješa s mirisom mora, soli, Rijeke…

Točno ovdje, na sredini tog plastenika, rađa se ljubav. Prema biljkama, zemlji, prirodi, ali i prema onima koje društvo često odbacuje, stavljajući ih na margine i vjerujući da su sami krivi za sve ono što im se u životu dogodilo.

Točno ovdje, na sredini tog plastenika, život se u obliku jedne male zajednice, pobrinuo za one koji nemaju svoj dom. Riječki beskućnici na ovoj adresi pronašli su komad zemlje za sebe, plodno tlo u koje mogu posaditi sve ono što će kasnije pripremiti za jelo, ali i sjeme nade za bolju budućnost.

‘Moramo misliti dobro, željeti dobro’

“Takva odluka – biti uvijek uz čovjeka, gdjegod on bio i kolikogod mu životna situacija bila zahtjevna – otvara naše oči da budemo drugačiji. Da gledamo drugačije i mislimo drugačije. Kad kažem “drugačije” kažem – misliti dobro. Željeti dobro. Činiti dobro. Govoriti dobro. Sve je to put, i to je trajno životno nastojanje – ali donosi plodove, govori nam sestra Veronika Mila Popić, voditeljica Kuće utočišta u Rijeci, ustanove koja brine za beskućnike i ostale marginalizirane skupine.

Ponosno nam pokazuje sve što su zajedničkim snagama napravili – sadnice sezonskog povrća, začinsko i aromatično bilje, cvjetne trajnice…

“Bavimo se i proizvodnjom bioenzima, ali i vermikomposta. Naš je princip iskoristiti sve što dobivamo i koristimo – i u našoj kuhinji dnevnog centra Kuća utočišta i putem donacija sjemena, sadnica i ostaloga“, kazuje nam Veronika, ističući pritom da je cilj njihovog “Be –vrta“ što veća samoodrživost.

Posla je puno

Oko nas su posvuda sadnice, poredane u drvene i plastične kašete, a duž cijelog vrta prostire se crijevo za zalijevanje. Vrijeme je sadnje i posla ima puno.

“Trenutno su to redovite hortikulturne aktivnosti: sijanje, presađivanje, zalijevanje, izrada bioenzima, vermikomposta… Svega onoga što se redovito događa u jednom vrtu i plasteniku u ovom razdoblju kalendarske godine“, govori nam sestra Veronika.

No, u pripremama su i za dodatno uređenje vrta. Planiraju, kaže, u vrtu omogućiti i tjelesnu rekreaciju – korištenje fitness seta uz aktivnosti u vrtu, a sve to kako bi potaknuli što više Riječana.

“Trenutno imamo 65 volontera, u tom broju uključeni su volonteri – naši sugrađani, ali i volonteri – korisnici naših usluga“, objašnjava nam dok prolazimo uz gredice, vodeći nas prema drvenom stolu i klupama u sjeni, gdje se volonteri sakriju od vrućine. Zaobilazimo tačke natovarene zemljom, kante za zalijevanje i posude za sadnju, a sestra nas vodi prema kamenim ciglama, u hladovinu i rub samog vrta.

“Naš je princip ‘dođi i vidi’, a to znači da osobe koje izraze želju da budu s nama i djeluju kao volonteri za dobrobit onih na rubu društva – jednostavno dođu kod nas i iskustvom djelovanja, dakle radom, otkriju svoje mjesto. To je i odgovor: pronašli su sebe, svoje mjesto u našoj zajednici Depaul Hrvatska“, kaže Veronika.

‘Osjećam se korisno’

Uz drvenu klupu, držeći u rukama košaru začinskog bilja, stoji Jakov, pozdravlja nas osmijehom i kimanjem glavom.

“Ovdje sam od travnja 2021. godine. Moja volonterska pozicija uključuje presađivanje raznih biljaka i zalijevanje. Ovdje ispunjavam svoje slobodno vrijeme i osjećam se korisno, a to mi puno znači“, iskreno kaže.

Puno znači osjećati se uključenim, korisnim, a pri tome stjecati konkretna znanja i vještine. Upravo to cilj je “Be-vrta“.

“Trud oko onoga što činimo, to što dajemo sve od sebe da bismo pomogli čovjeku u potrebi, ohrabruje nas da ne prestanemo ići naprijed – i ako se susrećemo s negativnim komentarima. Da budemo ustrajni u činjenju dobra. Uvijek je potrebno i popravljati se, mijenjati se da bismo bili bolji, pa u tom smislu – dobronamjerna kritika nam je dragocjena“, kaže Veronika, dok se Jakov udaljava za svojim poslom.

‘Motivira me dostojanstvo svakog čovjeka’

U jednoj od gredica stoji tek jedna biljka, čvrsto ukorijenjena. Simbol je to nade koja vlada u Osječkoj ulici, gdje se zajedničkim snagama sadi, kopa, čisti, ali i ljubi, pomaže, podiže kada treba.

“Motivira me svijest o dostojanstvu svakog čovjeka. Spoznaja da je čovjek slika Božja, dijete Božje, u kojem je beskraj mogućnosti svestranoga razvoja“, kaže nam sestra Veronika.

Ako ideš uzbrdo, znači da si na dobrom putu, natpis je koji stoji na plutenoj ploči, ukrašen bijelim vrpcama za zamatanje poklona, pričvršćen odmah uz sat koji ne radi. Pokazuje osam sati i 46 minuta, a kazaljka za sekunde stoji zaglavljena negdje između brojeva pet i šest, točno na sredini. Kao da je vrijeme stalo, a opet, iz sekunde u sekundu, raste sjeme nade.