Karlovčanin Viktor Volarić-Horvat je u vrijeme pandemije želio iz Londona, u kojem živi, otputovati do Luksemburga. Dva dana prije planiranog početka putovanja nastupio je drugi lockdown pa je put morao otkazati. Nije se moglo putovati automobilima, avionima, vlakovima, pa se Viktor s kolegama na poslu počeo šaliti kako bi trebalo putovati – biciklom.
No šala se s vremenom, priča nam, pretvorila u „realističnu fantaziju“. A potom i u stvarnost: Viktor je nedavno putovao biciklom 21 dan, koliko mu je trebalo da iz Londona dođe do rodnog Karlovca.
“Sviđa mi se sporost putovanja biciklom. Kao i fleksibilnost. Sam određuješ tempo, možeš birati kojim ćeš putem ići, energetski si neovisan”, priča nam ovaj audioproducent, koji je vozio bicikl bez električnog pogona.
Osjeća se dobro na dva kotača
“Putovanje biciklom mi se učinilo kao garancija slobode. Trebaju ti voda, banane i prijevozno sredstvo. I to je to”, kaže.
Bicikl vozi cijeli život. Na njemu se, govori, osjeća dobro i efikasno, ne umara se. Svakodnevno ga vozi na posao. Pa mu je cijela stvar došla prirodno. Ipak, za ovakav se put trebalo i pripremiti.
“Nekoliko tjedana prije puta sam otišao na nekoliko cjelodnevnih izleta biciklom, što radi testa spreme, tako i radi tehničko-logističkih stvari. Najbolje se uči na greškama. Treba provjeriti što će se dogoditi ako ti se smoči oprema, što ako ti se probuši guma i slično”, priča, dodajući kako je na tim test-putovanjima spavao u šumi u blizini Londona te pokušao dokučiti što mu najviše treba, a bez kojih će stvari moći.
Od Londona do Karlovca je odabrao najkraću rutu, na kojoj je izbjegavao brda, no u Austriji je prošao Alpe, a proputovao je i Schwarzwald.
Odmak od ekrana
“To mi je bio izazov”, kaže.
Na putu je koristio i fizičke mape.
“S obzirom na moje zanimanje, želio sam se što više maknuti od digitalije. Kupio sam karte i kompas kako bih što manje morao brinuti o bateriji, roamingu i slično. Nisam imao potrebe za utičnicama jer sam ponio mali solarni power bank. Nisam uspio odoliti da uopće ne koristim mobitel, no rekao bih da mi je to nastojanje uspjelo 75 posto”, priča, pa nastavlja:
“Želio sam se posvetiti trenutku i što manje biti na mobitelu, no, s druge strane, bilo je puno zanimljivih detalja koje sam želio zabilježiti. I ljudi su reagirali pozitivno i s interesom na taj moj pothvat pa sam odlučio na mrežama ipak pokazati dio onoga što proživljavam, ali ne pretjerivati”, kaže Viktor.
Fascinantne Alpe
Ruta mu je bila fleksibilna. Nekad pogledaš u kartu i odlučiš se na neku cestu, ali ona se ispostavi kao neprohodna, prestrma, prevelika…
“No to je jedan od razloga zašto je zanimljivo. Vidio sam brojne ljepote. Oduševio me meandar rijeke Caar u Njemačkoj. Taj je dio rijetko naseljen, a pogled je doista moćan. Vidio sam brojne rijeke, na nekima su stari mostovi, doista ima divnih prizora. No najveći doživljaj mi je bio prelazak Alpi”, govori.
Popeo se na visinu od 2500 metara.
“Došao sam iz ljeta u zimu, osjetio topljenje snijega i leda. Oni se pretaču u desetke potočića koji se slijevaju u planinske rijeke, a one potom idu u Savu, Dravu, Dunav… To je najčišća voda koju sam vidio”, priča, dodajući kako je na Alpe išao turističkom stazom izgrađenom prije 90 godina koja je namijenjena za automobile i bicikliste pa ja uspon konzistentan, ali ne pretežak.
“Radio sam puno pauza i odmarao, uživao u pogledima… Vidio sam jako puno sportskih biciklista i dosta starijih ljudi na električnim biciklima. A ja sam bio jedan od luđih tamo, jedini na kamperskom biciklu. Bilo je zahtjevno, ali i zabavno. Prihvatiš muku jer znaš da te čekaju divne stvari”, govori.
Ekološko putovanje
Kako je njegova ruta bila u civilizaciji, hranu je kupovao u trgovinama. Uvijek je imao dovoljno hrane za jedan dan, uz dodatak kutijice orašastih plodova ili slično. Vodu je, kad god je mogao, točio na prirodnim izvorima. Na biciklu je imao i minimalnu kampersku opremu. Samo šator, bez plamenika i sličnih dodataka.
“Želio sam putovati bez imalo traga i smeća. Velikom većinom mi je to i uspjelo, ali na trenutke sam ipak bio razočaran. Puno hrane je u plastici i vrećicama, a morao sve kupovati u malim pakiranjima kako mi ne bi bio teret na biciklu. Isto tako sam kupio i dio opreme iz dalekih dijelova svijeta. Tako da bih svima koji se odlučuju na slične pothvate preporučio da posude, kupe rabljenu opremu, snađu se na taj način”, priča, pa nastavlja:
“Također, vegetarijanac sam, a u ruralnim dijelovima Njemačke i Austrije je sve s mesom pa mi je to bilo problematično. Čim dođeš na selo, u problemu si”, govori Viktor.
Ptice kao budilica
Oduševljen je time koliko se na ovom putovanju uspio sprijateljiti s prirodom.
“S obzirom na to da sam biciklirao, bio sam dosta umoran. Išao bih rano spavati. Šume su jako glasne, po noći žive, dišu. Svako jutro su me oko pola pet budile ptice koje tada postaju aktivne, a jako su glasne”, priča o novom ritmu.
Osim prirode, na putu su ga oduševljavali i ljudi.
“Kad putuješ sam doista imaš najveće šanse za neočekivane društvene interakcije. Nosiš kartu, ne znaš jezik, pa ti ljudi priđu, pitaju o putu, podijele svoja iskustva. Bilo je doista neočekivanih razgovora. Ako se skoncentriraš na njih i udubiš se, oni mogu biti doista posebni”, kaže.
Dolazak u Karlovac mu je bio prilično ispunjavajući. Ali na način kojeg nije očekivao.
“Organizirao sam mali doček za svoj povratak u pleme. Očekivao sam klimaks, no po dolasku sam osvijestio da sam doma gdje sve znam i sve je onako kako sam navikao da bude. No bio sam ispunjen, sretan, iznenadio me taj osjećaj mira i poznatosti”, priča Viktor, koji nam se javio iz Londona.
Što dalje?
Ovo je putovanje, kaže, tak početak. Želio bi putovati Hrvatskom i Balkanom. Ali ovaj put prijeći manji put i više uživati.
“Puno mi je ljudi tijekom ove avanture reklo da bi, kad me vide, najradije dali otkaz te i sami otišli na put. A ja bih doista poručio ljudima da se odvaže na ovakve stvari”, zaključuje Viktor.
