Uoči Dana mrtvih, Dunja Mazzocco Drvar žustro se osvrnula na situaciju s otpadom na Mirogoju

GREEN_300_listici_sredina

Groblje je mjesto na kojem se zna red

Za tjedan dana obilježavamo Dan mrtvih, blagdan u kojem se prisjećamo svih onih najmilijih koji su nas napustili. Groblja su već sada prepuna obitelji, svijeća i cvijeća, a kontejneri se sve više pune otpadom. I to onim koji se pravilno nije razvrstao. Na to se osvrnula i meteorologinja Dunja Mazzocco Drvar koju je šokiralo stanje u kojem je zatekla Mirogoj.

Kraj listopada uvijek je rezerviran za naše najmilije koji su nas nažalost napustili i otišli na vječna počivališta. Dan mrtvih kojeg službeno obilježavamo prvog dana u studenom, uvijek započinje ranije jer nemaju svi tu privilegiju da svoje voljene na groblju posjete baš na taj dan. Čišćenje grobnih mjesta već je započelo, neki su već donijeli cvjetne aranžmane, a već ima i dogorjelih svijeća. I dok većina grobova u ovo vrijeme blista s najljepšim cvijećem okupanim bojama jeseni, manje lijepu sliku na ovo prisjećanje naših bližnjih koji su preminuli čine predviđena mjesta za odlaganje otpada na groblju. A ovo je tek početak. Na ovu situaciju osvrnula se i Dunja Mazzocco Drvar, ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti u Ministarstvu gospodarstva i meteorologinja koja je prošlu nedjelju iskoristila upravo za posjet Mirogoju. Stanje na koje je naišla ispred kontejnera gdje bi se po pravilu trebao razdvajati otpad nije nimalo pozitivan. Prenosimo njezin status s društvenih mreža u cijelosti te time na neki način potaknuli sve one koji će ovih dana obilaziti groblja da se ponašaju odgovorno te da razdvajaju plastiku i biootpad pravilno jer će se on ovih dana itekako gomilati na grobljima.

“Sunčanu jesensku nedjelju, tjedan dana pred Sve svete, brojni Zagrepčani koriste da odlazak na groblje. Mirogoj je predivan u ovo doba godine, svako je stablo drugačije nijanse, a žuto narančasti, crveno smeđi tepisi, prostrti pod bjelogoricu kojoj društvo prave smaragdni čempresi, krase i Gaj urni u kojem je ta koncentrirana raskoš boja još upečatljivija nego na starom razbacanom groblju. Dani su to u kojima Mirogojem redovito prošetam i ja. Ne zato što patim na to da su grobovi najmilijih uređeni prije nekog kalendarom zadanog datuma ili prije nego što su to učinili prvi susjedi, nego zato jer je mami godišnjica i to su dani kad svakako nastojim svratiti do nje. Već je mnogo godina nema, a ja se i dalje sjećam kako sam oduvijek ovamo dolazila s njom. Obilazeći grobove bližnjih i daljnjih rođaka, pričala mi je obiteljske priče, opisivala pradjeda Vilima i prabaku Mariju koje nisam nikad upoznala, govorila mi o nasljeđu i običajima. Razgovori su uvijek bili živahni, ali dostojanstveni. Da povičem, bilo bi me sram. A tako smo se i ponašale. Znala sam da se ne smije gaziti po grobovima, čak ni među njima ako popločana staza nije baš predaleko. Da zagazim na mramor, bilo bi me sram! Nije lijepo ni kleknuti na nadgrobnu ploču ako baš ne moraš obrisati najteže dohvatljiv dio spomen-ploče. Po vodu ideš do franceka i upotrijebljeni kanistar uvijek vraćaš na mjesto, a posuđenu metlicu od susjeda odložiš na točno isto mjesto iza ploče s kojeg si je i uzeo. Jer groblje je mjesto na kojem se zna red. I to zbog živih, a ne zbog mrtvih! Da ostavim bilo gdje, bilo bi me sram.

Za ove Svi svete u savršeni sklad toplih jesenskih nijansi okupanih pomalo zubatim listopadskim suncem savršeno se uklapaju i potpuno novi kontejneri za biootpad, kao i oni za plastiku i metal. Zapravo, taj bi sklad bio savršen da smeđi kontejner nije krcat plastičnim vrećicama i potrošenim lampionima. Na naljepnici velikoj skoro pola metra s pola metra sasvim jasno piše što se treba odložiti u kontejner. Precizno su navedeni vijenci, cvijeće, suho lišće, granje, trava i korov. Iako, sumnjam da posjetitelji groblja brinu o tome je li zelenje koje je vjetar nanio na njihovu nadgrobnu ploču trava ili korov, čak je i to jasno definirano. Pokraj te naljepnice na kontejneru jasno piše da je novac za njega nabavljen iz sredstava Europske unije iz Kohezijskog fonda. O koheziji ovdje nema govora, a ta sredstva ionako su neki bogomdani novac iz neke daleke Europe. Zaboravljamo međutim, da domovina uplaćuje u europski budžet gotovo pola milijarde eura godišnje, odnosno 330 eura po zaposlenom Hrvatu. Ili 130 eura po Hrvatu. Jasno je, dakle, da je svatko od nas koji se danas “muvamo” oko njih sudjelovao u kupnji spremnika za otpad koji bi trebali pomoći da groblja izgledaju još dostojanstvenije nego do sada.


Poneku lipu dala je i gospođa u finom plavom kaputu koja je meni pred očima nimalo dostojanstveno spustila biorazgradivi otpad čvrsto zamotan u plastičnoj vrećici u taj naš zajednički dobri smeđi kontejner, a ja sam se samo mogla zapitati kako je nije sram. Jer, tik pokraj smeđeg kontejnera koji je dupkom pun i otvorenih i zavezanih plastičnih vrećica raznih boja, veličina i debljina, suhih vijenaca omotanih žicom, plastičnih teglica od nekad živog cvijeća i rezanih aranžmana, nalazi se žuti kontejner za plastiku. Skoro prazan. Pokraj njega na podu je položen rashodovani vijenac od umjetnog cvijeća. Plastični dotrajali vijenac u spomen svima nama koji se trudimo učiniti ovaj svijet zelenijim i čišćim mjestom za našu djecu koja će jednog dana hodati istim ovim stazama i sjećati se priča o dobrim kontejnerima i lošim ljudima koje smo im ostavili u amanet.”

PHOTOS BY: Pixabay, Dunja Mazzocco Drvar, gradskagroblja.hr / Sva prava pridržana

Vezani članci

Vezani članci

Naša web stranica koristi kolačiće kako bismo vam pružili najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima koje koristimo možete pronaći u našim Pravilima privatnosti.