Pleme Bajau, koje još nazivaju i “pleme nomadskih ribara”, živi uz obalu Indonezije više od 1000 godina, a hranu nabavljaju u moru, roneći na dah kako bi preživjeli. Generacijama živeći na ovakav način, njihov se DNK promijenio pa nekim pripadnicima plemena omogućava da zadrže dah iznenađujuće dugi period. Mutaciju njihova DNK znanstvenici su nazvali “genomom morskih nomada”, a uzrokovala je povećanu slezenu koja im daje njihove podvodne supermoći.
Članovi ovog plemena mogu roniti do dubine od 70 metara, koristeći samo set utega i zastarjele naočale, a najvještiji ronioci mogu zadržati dah i do 13 minuta. Za usporedbu, članovi istreniranih specijalnih podvodnih snaga američke Navy Seals obično mogu zadržati dah 3 do 4 minute.
Jedan od razloga zašto su Bajau ljudi sposobni izvoditi ove nevjerojatne podvodne podvige je njihov oceanski način života. Melissa Ilardo s Sveučilišta u Kopenhagenu objasnila je: “Oni rone osam sati dnevno, provodeći oko 60 posto svog vremena pod vodom.” Takav način života kroz 1000 godina uzrokovao je mutaciju – nazvanu “gen morskih nomada” na genu poznatom kao PDE10A, koji omogućuje Bajauima da imaju natprosječno velike slezene.
Slezena igra važnu ulogu u oksigenaciji krvi dok su pod vodom – organ sadrži zalihu oksigeniranih crvenih krvnih stanica i prilikom ronjenja se steže, “pumpjući” ove stanice u krvotok i omogućujući tijelu da duže funkcionira bez potrebe za zrakom. “Nema puno informacija o ljudskim slezenama u smislu fiziologije i genetike, ali znamo da tuljani, koji mnogo vremena provode popd vodom, imaju disproporcionalno velike slezene”, izjavila je dr. Ilardo za BBC.
Znanstvenici vjeruju da pripadnici Bajau plemena imaju prilagodbu koja povećava razinu hormona štitnjače, a time i veličinu njihove slezene. Također, pripadnici plemena, na kojima su radili ultrazvuk slezene, imali su ovaj organ za 50% veći od pripadnika susjednog plemena Saluan, koji tradicionalno vode poljoprivredni način života.
Pleme Bajau broje oko milijun ljudi, koji žive u južnim Filipinima, Indoneziji i Maleziji, a koji su tradicionalno kopno posjećivali samo povremeno jer sui z mora dobivali sve potrebno za preživljavanje. Zapisi o morskim nomadima datiraju još od 1521. godine, kada ih je spomenuo venecijanski istraživač Antonio Pigafetta.