“Vrijeme u kojemu je odrastao moj otac, vrijeme u kojem sam odrastala ja – to nije bilo djetinjstvo ispunjeno skupim igračkama. Većina roditelja mojih prijatelja imala je skromna primanja no moj otac učinio je naš svijet bogatim svojim zlatnim rukama, maštom i neiscrpnom energijom. Snalazio se u bilo čemu, s bilo čim”, prisjetila se Ksenija Herman koja je s nama podijelila igračke koje se u njezinoj obitelji prenose generacijski, s koljena na koljeno.

Iza vrata drvenog ormarića, ne višeg od tek desetak centimetara, kriju se tako brojne uspomene jedne obitelji. U ladicama kredenca uredno su posloženi sati i sati igre, djetinjstva i bezbrižnosti obitelji Herman.

Te malene igračke živi su dokaz vremena kada konzumerizam nije upravljao odrastanjem, kada su djeca imala znatno manje, ali su se svakoj sitnici veselila kao da je najveće blago na svijetu. Te im igračke ne bi dosadile nakon samo tri dana. Naprotiv, danima bi okupirala njihovu pažnju.

Sve za osmijeh svoje djece

“Sjećam se, jednog je Božića 60-tih, od stiropora kojim su bile obložene limenke s bojom, moj otac je napravio pod jelkom cijeli grad s kućama, drvećem i štalicom, sve je ručno izrezao i obojio. Bili su to prvi pokušaji da stvori nešto lijepo za nas od skromnih materijala koje je nalazio oko sebe. Ubrzo su se ulošci kemijskih olovaka u trenutku pretvarali u kandelabre na ulicama minijaturnih sela, stare špule od konaca postale bi sljemenjaci biber krova neke kućice…”, govori nam Ksenija.

Vrlo brzo, iz kućne radionice njezinog oca, počele su izlaziti prave kućice za lutke, ali i kutije za nakit, komadi namještaja, brodovi, kazalište lutaka pa čak i cijeli krajolik sa željeznicom.

Najviše je, kaže nam Ksenija, radio s drvetom, iako mu to primarno nije bila struka. Jednostavno je pronašao hobi koji bi ga veselio, a osmijeh je bio utoliko veći kad bi ugledao reakciju svoje djece, ali i unuka.

‘Igralo se, ali se i čuvalo’

”Osamdesetih je lutka Barbie moje kćeri dobila bijeli regal za spavaću sobu i bijelu komodu za dnevnu. U njenoj blagovaonici osvanuo je drveni stol zlatno-smeđe boje s kutnom klupom i stolicama tapeciranim tamnosmeđom kožom te lijepa stilska komoda s ladicama, drvena vješalica i škrinja, sve djedovih ruku djelo”, kaže Ksenija.

Ističe pri tome da se namještaj prenosio s unuka na praunuke, s koljena na koljeno.

“Teško je nekome povjerovati da je ostao čitav pored toliko dječjih ručica. Isto tako na ležaljci koju je za moju lutku napravio otac 60-tih, odmarala se i Barbie 80-tih. Da, igralo se, ali se i čuvalo“, dodala je.

Igračke koje koštaju, a ne vrijede ništa

Za razliku od danas kada su igračke postale “potrošna roba“, plastične šarene drangulije koje nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a poprilično koštaju.

Svjedočimo vremenima u kojima je odrastanje često postalo nadmetanje. Tko ima više, skuplje, bolje, šarenije, važnije, tko ima baš onu igračku s televizijske reklame. I tako u krug.

Ranije, kad se imalo manje novca, ali više vremena za svoje najmilije, nije bilo baš tako.

“Što nije napravio sam, otac bi pronašao istražujući po buvljacima. Tako je za kućicu za lutke koju je završio 1981. na nekom sajmu otkrio minijaturne setove namještaja iz 70-tih, sačuvane do danas. Nije se šalio ni kad je govorio da ne može proći pored stvari koje su ljudi znali odbacivati, a da ih dvaput ne pogleda. U svakoj bi hrpi našao nešto što je vrijedilo spasiti“.

Čudesni svijet

Odrastali su tako da se ni igračke, ni hrana, a ni odjeća nisu bacali. Šezdesetih je Ksenija tako nosila prekrasne haljinice, prekrojene iz maminih.

“Potrošačko smo društvo u kojem je dijete lak plijen, ali na roditeljima je da tu nađu pravu mjeru. Učestala kupovina novih igračaka uz odbacivanje starih jer ‘nisu više in’, po meni je tužno i suvišno, dok negdje po tavanima i podrumima čekaju igračke koje se još mogu voljeti“, kaže.

Čekaju igračke koje se još uvijek mogu voljeti, koje mogu ponovno oživjeti i plesati pred dječjim očima.

“Ja sama, otvarajući kutije u kojima su pohranjene, uvijek iznova uživam. Bude se divne uspomene. Unuka studentica je neki dan uzbuđeno otkrivala sadržaj lutkina ormara, istražujući po policama, skidajući malu odjeću s minijaturnih vješalica…Nismo li i mi odrasli sretni kad uspijemo probuditi dijete u sebi? Onda nam je srce puno, sami bismo zaronili u taj čudesan svijet igračaka koji nam toliko toga može ispričati“, kaže nam Ksenija.