Potrebno je nešto puno više od hrabrosti da u današnje vrijeme pokreneš vlastiti posao. U vremenima kada i velike kompanije propadaju, cijene rastu, a pritisak je nikad veći, on je ipak imao petlju i pokrenuo posao s ekološkim pranjem automobila.

Roko Kalafatić ujedno je i novinar, poljoprivrednik…ali prije svega – još uvijek student. Pravi je primjer poduzetničkog duha, pojedinac čija priča inspirira i potiče na djelovanje.

Najteže je, kaže, početi i ni iz čega stvoriti nešto, ali osjećaj da si se pomaknuo s mjesta – najbolji je na svijetu.

Reci nam za početak, kako uspijevaš uskladiti sve svoje obaveze? Kako izgleda Rokov radni dan?

Moj radni dan izgleda kao i kod većine – ustanem, sredim se za posao i krećem u akciju. Većinu radnog dana provedem u Lideru, gdje sam voditelj projekta ‘Lider Podcast’, ali ujedno i poslovni novinar. Obaveze su jasne – nađi dobru priču i napravi dobar tekst, a što se podcasta tiče, uvijek ima dosta posla oko organizacije termina, pozivanja gostiju, planiranja strategija i objava na društvenim mrežama koje ipak donose gledanost našem projektu.

Nakon Lidera, ostatak dana provodim u organizaciji poslovanja novog poduzeća koje sam otvorio. Uvijek mi na pamet padaju neke ideje. One dobre uvijek zapisujem i razvijam u poduzetničke projekte.

Što je u tim poduzetničkim projektima najteže u Hrvatskoj? Je li te taj birokratski put možda obeshrabrio?

U procesu poslovanja je najteže početi, a onda ne odustati! Upoznao sam bezbroj ljudi, mlađih i starijih, koji imaju odlične ideje i cijeli život maštaju o vlastitim projektima. Nažalost, većina njih ne usudi se ni probati. Onda kada probate, postane zarazno jer je osjećaj izvrstan ako ideja ima smisla i taj dio vas ‘navuče’ na poduzetništvo.

Na početku je sve to vrlo atraktivno i imaš publiku koja navija za tebe, ljude koji su zainteresirani za tvoju uslugu ili proizvod… A onda je bitno posložiti posao, uložiti vrijeme, novac i znanje u nešto s čime se želiš baviti. Tu puno ljudi odustane jer shvate da postoje konkretne obaveze, rizici i odgovornost prema ljudima s kojima surađuješ i kupcima koji očekuju da će usluga ili proizvod uistinu biti vrijedan plaćanja. Teško je organizirati posao i napraviti ga profitabilnim, unatoč nevjerojatno dobrim idejama.

Mislim da se, nažalost, većina ljudi u tom procesu prestraši i jednostavno odustane od svojih snova.

Kako se uopće rodila ideja da pokreneš RemoteClean? Što imate u svojoj ‘ponudi’?

Djevojka mi je dolazila iz Pule i brzo sam trebao pranje automobila da ju ne dočekam u prljavoj garderobi na četiri kotača. Zvao sam barem pet autopraonica i ni jedna me nije mogla primiti, a one koje jesu, mogle su posao obaviti tek sljedeći dan ili satima nakon mog poziva i to mi nije odgovaralo. Ljudi žele brzu uslugu oko koje ne trebaju puno razmišljati i bitna im je ušteda vremena.

Zato sam otvorio poduzeće specijalizirano za pranje vozila kod naručitelja, odnosno na adresi po izboru kupca. Na primjer, dok klijent/ica trenira, radi ili odmara, mi sređujemo njegovo vozilo ispred kuće, stana, tvrtke, teretane, dućana… Radimo s tvrtkama, ali i privatnim osobama (b2b i b2c).

Zašto ti je bilo važno naglasiti ekološki aspekt usluge koju nudiš?

Jer se tijekom pranja vozila u autopraonama troše stotine litara vode po jednom vozilu, a ni približno toliko nije potrebno za pranje. Većina automobila ionako nije voženo po blatnjavom terenu, već u gradovima, i dovoljna su im naša ekološka sredstva i krpice s mikrofibrom za čistoću i blistavi izgled. Stojim iza toga da se vodu treba štedjeti tamo gdje je to moguće, a ovo je definitivno jedan od takvih primjera. Bitno je čuvati okoliš i razvijati inovativne ideje na tržištu koje nikada više nije inzistiralo na ekološkom pristupu poslovanju. Toga su svjesni naši klijenti i oni koji će to tek postati.

Što, prema tebi, mora imati čovjek u sebi da bi postao uspješan mali poduzetnik u Hrvatskoj? Je li to oksimoron zapravo, jesu li mali poduzetnici vidljivi na tržištu, odnosno u kojoj mjeri su ugroženi?

Za uspjeh je potrebna upornost i strast prema poduzetništvu i razvijanju ideja u smislene poslovne projekte. Naravno da je bitno i obrazovanje, ali nije presudno. Poduzetništvo nije rezervirano samo za one s diplomom, već za sve hrabre, uporne i ambiciozne ljude koji žele napraviti nešto svoje. Jasno je da je u Hrvatskoj najveći broj upravo malih poduzetnika, ali upravo njih najviše pogađaju krize, od pandemije do inflatornih pritisaka. Ipak, na tržištu nikada nije bilo više prilika za razvoj dobrih ideja pa mislim da se na to treba gledati s daškom optimizma i nade.

Hajdemo malo u filozofiju, što je za tebe uopće uspjeh, a što sreća?

Dobro pitanje! Uspjeh je za mene ostvarenje ciljeva koje si zadajem na dnevnoj bazi i nešto što ću vjerojatno zauvijek ganjati, a sreća dolazi (i odlazi) na tom putu. Umjesto sreće, svaki dan biram zahvalnost, jer imam na čemu biti zahvalan. Na zdravlju, obitelji, djevojci, prijateljima, poslu… To su stvari zbog kojih se isplati živjeti, graditi, sanjati – i uživati u procesu!

Tko ti je u svemu što radiš najveća podrška, netko tko te motivira kad poželiš odustati i postane ti dosta svega, vjerujem da i sam imaš takvih dana?

Prije svega, sami sebi trebamo biti najveća podrška. Na druge se ne treba previše oslanjati jer nemaju istu viziju, cilj ni ambicije. Kada poželim odustati, sjetim se zašto sam krenuo i sebe uvjerim da će jednog dana biti baš onako kako sam sanjao i to me gura naprijed iz dana u dan. Ipak, djevojka Ana igra veliku ulogu u mom životu i uvijek je tu da me podrži kad prolazim kroz teško razdoblje.

Bitno je naći nekoga tko ima slične životne ciljeve i pruža ti bezuvjetnu podršku i vjetar u leđa. Na kraju, možda i ne bi bio toliko ambiciozan da jednoga dana nemam s kime to podijeliti!