Još 10 dana možete posjetiti izložbu “Recycle or try” u Galeriji VN. Autor koji daje novi izgled zapuštenim zidovima i prostorima, i inače u svom radu propituje svijet oko sebe, sada se bavi sve prisutnijom pojavom gomilanja predmeta u potrošačkom društvu, osobito ambalaže napravljene od materijala koji zagađuju okoliš. O ovom posebnom projektu porazgovarali smo upravo s njim – Slavenom Kosanovićem Lunarom. Poznat kao ekološki osviještena osoba, Lunar je puno puta govorio da je stanje na Zemlji neodrživo, a ovom izložbom to želi i naglasiti.
Možete li nam prvo predstaviti svoju novu izložbu? Što, gdje, kada i zašto?
Izložba “Recycle or try” nastala je iz radne varijante ideje “Ship of fools” koja bi trebala biti mural koji opisuje moju viziju situacije u svijetu. Pokušavao sam skicirati ideju, ali i dalje ne nalazim zadovoljavajuća rješenja pa će ostati u folderu dok se to ne dogodi, ako se dogodi. Umjesto murala, posložio sam izložbu sa sličnom porukom. Radovi su stvarani kroz zadnjih nekoliko godina i tu se preklopilo nekoliko serija koje nisam stigao dovršiti kroz prethodne zime. Čini mi se da je tako ispalo zanimljivije što su potkrijepile i reakcije. Naziv je trebao biti “Recycle or die” no kustosica Barbara Vujanović sugerirala je da je ovaj prikladniji.
Sve više osvještavamo hiperproduktivnost suvremenog potrošačkog društva, no što je točno vama bio okidač kod kreiranja radova?
Vječiti okidač je želja za vizualnim izražavanjem, jer me crtanje više veseli nego pisanje ili razgovor. Verbalna komunikacija mi se često čini prilično besmislena – niti ću ja ikoga uvjeriti u ono što smatram ispravnim, niti ću se ja ikada složiti s nekim od stereotipa koji se ovdje ponavljaju do mjere da postaju masovno prihvaćeni. Užasava me svijet ljudi – gusaka koji gaču svi u glas, ovisno o tome gdje žive, s malo individualnih kvaliteta i promišljanja. To na neki način može biti i bijeg od stvarnosti, ali svijet mi se čini sve manje mogućim za pristojan i ugodan život i pokušavam se snaći u njemu, sačuvati dušu i razum. Preplavljeni smo pohlepom i neugodom, doslovce više ne možeš sjesti u miru negdje bez da ti uši krvare od preglasne grozne glazbe ili nekog majmuna koji se baš tu mora provesti preglasnim vozilom, u očajničkoj želji da se svima popne na glavu ne bi li privukao djelić pažnje, pa makar to bili psovka i prijezir. Par navedenih komponenti, naravno, nisu krucijalne no mislim da ne pretjerujem kada mislim da je svijet na rubu održivosti. Društvene mreže su vrlo iskreni indikator stanja svijesti društva, ljudi pokazuju što žele pokazati, ponašaju se kako bi se ponašali kada misle da ih nitko ne gleda, jer se osjećaju skriveni iza avatara. Rezultat je zastrašujuć, jedan detalj su sekcije komentara ispod članaka. Jasan je meni tehnološki napredak, ali pojedinci koji tvrde da živimo u najsigurnije doba u povijesti izostavljaju spomenuti količinu ljudi koja danas zagađuje planetu i intenzitet kojim to čine. Svi žele čim više, odmah, sada i bez obzira na posljedice. Većina ne pokazuje znakove savjesti ni razmišljanja, a sposobniji ih potiču da budu još gluplji i pohlepniji, daj bijelog kruha, nogometa, festivala, kladionica i birtija, odi čim dalje od stvarnosti i nipošto nemoj čitati, učiti ni razmišljati. To je siguran recept za propast i ako ga je itko planirano skuhao, skuhao ga je za cijeli svijet.
Često progovarate o problemima današnjice – konzumerizmu, lošem ophođenju spram prirode, ekološkim katastrofama. Ima li neki trenutak u vašem životu ili radu u kojem je “kap prelila čašu” i u kojem ste shvatili da morate nekako djelovati?
Ništa mi nije prelilo čašu, ljudske kvalitete kao i odvratnost uočavam odmalena, vjerojatno kao i mnogi, prema tome to je konstantan osjećaj, svijest. Sinusoida pak ocrtava dnevno raspoloženje. Alarme vidim i čujem na sve strane: hrpe smeća u prirodi, ljudi koji ne razvrstavaju otpad, službe koja ga ne odnosi ili ne razvrstavaju kako treba, roditelji koji djecu “futraju” novcima i materijalnim dobrima, možemo tako u nedogled. Ako nisi u stanju brinuti o sebi, a kamoli o djeci, onda nemoj imati ni kućnog ljubimca, a o djetetu ni ne pomišljaj. U više navrata sam spominjao da za upravljanje autom trebaš dozvolu, kao i za nošenje oružja. To je shvatljivo, jer s obje stvari nekome možeš naštetiti. Za napraviti novi život, ne da ne trebaš imati dozvolu već te crkva i pobornici potiču da ih imaš, pa makar živio u kanti za smeće jer je život svet. Nakon nekog vremena provedenog u radu s djecom bez roditelja ili onom kojima roditelji zaslužuju isključivo doživotnu robiju, nemam razumijevanja za licemjerne fanatike niti one koji ih podržavaju. Da se razumijemo, nemam razumijevanja niti za svaku psihički poremećenu osobu koja misli da mora imati životinju. Za neke poremećaje je potrebna terapija, a ne živa bića na koja se onda zlo prenosi.
Kako su točno nastajali radovi koje predstavljate na izložbi “Recycle or try”?
Radovi su nastajali spontano. Ponekad sa strane stavljam predmete koji mi se učine prikladnim za neki budući rad. Papirnati i kartonski su uglavnom plosnati i time najpodatniji za intervenciju. U prošlosti, tu su bile i akcije za rehabilitacijski centar u Sloboštini, gdje smo djeca i ja složili veliku sliku od prikupljenih čepova i jedan veći panel za Shooster napravljen od obuće s greškom koju su planirali baciti. Kod prijatelja Zlatana u stolarskoj radioni pokupio sam ostatke drveta koje sam oslikao i koji su svi otišli na sajam street arta Stroke u Munchenu, odakle se nisu vratili jer su našli nove vlasnike. Na Stroke festivalima u Berlinu i Münchenu sam nalazio komade kutija od kojih sam izrezivao i oslikavao likove, U Londonu i Linzu sam našao stare ploče raznih materijala koje su oslikane, izložene i prodane. U Seoulu sam izlagao radove oslikane na kutijama za poštanske pakete. Trenutno u suradnji s festivalom Re:Think u Sisku prikupljam čepove sprejeva od kojih ćemo napraviti veći mozaik. To je proces koji traje godinama, a čim dulje traje, slika može biti kompleksnija. Ideja recikliranja nije nova, jedan od prvih impulsa u tom smjeru bilo druženje s umjetnicima Os Gemeos koji su od ranih dana u Brazilu koristili stare ladice, vrata, kartone, daske i slične objekte pa ih pretvarali u umjetnička djela i izlagali.
Imate li neki rad na koji ste posebno ponosni ili koji priča neku posebniju priču?
Svaki rad ima vlastitu priču, naravno. Stari bakin stolnjak je trebao ići u smeće, ali njegov uzorak me podsjetio na davnu želju korištenja etno motiva. Želio sam napraviti neku šaljivu interakciju s pop-kulturom pa sam pjesmu “Walk like an Egyptian” grupe Bangles prebacio u “Walk like a Sestinian”, a mačku dodao poneki detalj iz novijeg doba kao i pozu iz spota. Tri velika preklopna letka završila su kao tri slike, a osnovna funkcija im je bila reklamiranje turizma pacifičkih otoka-državica, u ovom slučaju Vanuatu, Cookovih otoka i Samoe. Funkcija im se promijenila nakon što smo ih Rea i ja pokupili s aerodroma u Aucklandu. U zabočkoj Regeneraciji smo oslikali par zidova i ostvarili suradnju sa serijom tepiha “Wool Tang Clan”. Prilikom zadnjeg oslikavanja i obilaska njihove nove galerije, na gradilištu našao sam drvene kotače koji su nekada činili špule za namatanje kablova. Jedna je završila kod nas doma i postala rad “Roundo”, u društvu s Reinim starim drvenim podmetačom za jelo, koji se našao odmah iznad. Tu su se našle i kutije u kojima su mi neki proizvodi dolazili doma, kao i ambalaže za hranu, kartonske ambalažne kutije koje sam u dućanima uzimao umjesto vrećica za transport namirnica.
Što želite da posjetitelji zaključe nakon izložbe? S kojom porukom da izađu s nje?
Želio bih da ljudi prije svega obuzdaju pohlepu. Mnogi ljudi su, radi raznih razloga nezadovoljni sobom pa to kompenziraju nadmetanjem potrošnjom i kićenjem nepotrebnim glupostima. Možete nositi normalnu torbicu koja vam odgovara, na njoj ne mora biti monogram kojim se želiš pokazati u moru sličnih. I dok su u stanju spiskati sate vlastitog napornog rada na budalaštine radi kojih ih nitko neće cijeniti, neće vidjeti situacije u kojima eventualno stvarno nečemu mogu doprinijeti. A sreću sasvim sigurno ne možeš pronaći gomilajući brendove kao ni u novcu. Da se krivo ne razumijemo, pošteno zarađeni novac je odlična stvar za poboljšanje kvalitete života, ali ako ti je materijalno isključivo pogonsko gorivo, mislim da nećeš baš živjeti ispunjeni život. Ljudi bez iznimke prolaze teške situacije i mislim da te kod njih bolje tješi nešto smisleno nego napuhavanje balona od sapunice.
S obzirom na to da su vaša platna najčešće zidovi, zgrade i građevinski objekti koliko je bilo izazovno oslikavati ambalaže i “smeće”?
Princip je vrlo sličan, zapravo je jedina razlika što su ovi objekti mobilni i manji. Pretvorba koja se događa kod oslikavanja nekog zapuštenog zida i komada kartona je identična – kroz proces počinješ naslućivati rezultat i to veseli.
Planirate li i grafitima “podsjećati” građane na goruće ekološke probleme?
Radit ću prema vlastitoj inspiraciji. Mislim da jedino vlastitim primjerom možeš pokušati nešto pokazati, a i u to sve manje vjerujem. Graffiti će mi nastaviti biti kanal komunikacije u formi kakva mi bude odgovarala u preostalim godinama. Građani bi se trebali sami podsjećati na to kamo koji otpad spada, ali očito dok ne budemo živjeli u nekoj robotski nadgledanoj diktaturi, ljudi će ostati ono što i jesu – životinje.
Živite li vi osobno održivo, zeleno? Što činite po tom pitanju?
Zadnjih nekoliko godina sam skoro svakodnevno na biciklu, a recikliram puno dulje. Nekada skupim odbačene predmete pa ih bacim gdje treba, drugi put od njih nešto načinim. Imamo vreće za papir i plastiku/metal, staklo nosimo u kontejner, krupni otpad na odlagališta, a za bio otpad imamo teglu sa zemljom koju često praznimo u one smeđe vreće i nosimo u predviđenu kantu. Pokušavam čim više kupovati kod domaćih proizvođača, uglavnom na Dolcu, rjeđe na Trešnjevačkoj tržnici. U dućanima također radije biram domaće proizvode pred inozemnima. Neću biti licemjeran, postoje kompanije koje su izuzetno štetne po ljudsko zdravlje i po svijet, njihove proizvode nastojim konzumirati čim rjeđe, ali teško im mogu potpuno pobjeći. Pritom prvenstveno mislim na neke poznate napitke i junk food koji su preplavili svijet, čineći neizmjerne štete. Navučenost na šećer i aditive očito čine svoje.
Umjetnici sve češće svojim djelima promoviraju ekologiju. Imate li neko ime koje volite, koje bismo mi i naši čitatelji trebali početi pratiti?
Bordalo 2 iz Portugala svoje odlične radove slaže doslovce od otpada nađenog na mjestu intervencije. Za Gemeose nisam siguran koliko danas koriste reciklirane materijale, vidim uglavnom njihove aktualne murale. Za još autora sam morao googlati jer osim izoliranih intervencija mi nije poznat skoro niti jedan od onih koji se navode u pretraživaču.
