Kretati se svijetom samo snagom svoga tijela i uma, bez motornog prijevoznog sredstva, bez sponzora, bez ikakve logistike, s minimalno ugljičnoga otiska... Zvuči li vam to nemoguće i nevjerojatno? Sigurno, jer danas, kada planiramo bilo kakvo putovanje, najviše nas brinu financije i logistika, kakvi nas uvjeti na putu očekuju i koliko nam vremena treba da stignemo na svoje odredište.

Svjetski putnik i putopisac, avanturist prije svega, Goran Blažević, svijetom putuje u svojim cipelama, na biciklu, a jednom je to učinio i na devi; njegove kilometraže nisu sitne, riječ je o šetnjama koje traju mjesecima i kilometrima koji se broje u tisućama.

Goran Blažević je usporeni putnik koji je o svojim avanturama napisao dvije knjige “Karavana” i “Svilim”, a ljubav prema prirodi i životu želi podijeliti sa svima oko sebe. Povod za razgovor s njim je i skorašnji Festival usporenog putovanja, koji će se održati u okolici Umaga 30. lipnja i 1. srpnja 2023., u selu Barboj, u stoljetnome masliniku Pachamama Oasis.

Što je zapravo “usporeno putovanje”?

Možda još niste čuli ili ste čuli, ali niste povjerovali, da u 21. stoljeću, kada je sve postalo ubrzano i kada je prioritet što brže doći na odredište, postoje ljudi koji putuju kao davno, davno nekada. Usporeno putovanje, kao pojam, počelo se širiti posljednjih petnaestak godina u Europi, nakon velikoga ekonomskog uspjeha i sve veće popularizacije španjolske hodačke rute Camino de Santiago, pa su se i ostale europske države fokusirale na osmišljavanje hodačkih i biciklističkih itinerara koji povezuju različite kulturno-povijesne destinacije.

“U oku usporenog putnika usporeno putovanje podrazumijeva povezivanje dviju točaka na zemljopisnoj karti, koristeći samo snagu vlastitog tijela. Takva se putovanja razlikuju od klasičnog stila putovanja po tome što su ekološki održiva i pridonose ekonomiji čitavog jednog područja, a ne samo pojedine destinacije. Ali ono najbitnije za pojedinca jest to da otvaraju jedno dublje, iskrenije i drugačije iskustvo doživljavanja neke regije ili zemlje. Razlog tome je mogućnost susreta i razgovora s ljudima koji žive na području kroz koje prolazimo”, uvodi nas u priču o svojim putovanjima Goran Blažević.

Kao najveću prednost Goran ističe mogućnost predaha u bilo kojem trenutku, što oku nudi jednu posebnu dimenziju shvaćanja i primjećivanja okoliša kroz koji putnik prolazi i doživljava nadnaravno iskustvo sa samim sobom. “Suočavanje s teškoćama koje cesta nosi daje nam priliku da upoznamo vlastite mogućnosti, da se odmaknemo od svojih strahova, predrasuda i modela ponašanja koji često ograničavajuće djeluju na naš život”, objašnjava Goran.

Sve je pokrenula ljubav prema prirodi

Goranove hodačke pustolovine započele su još za vrijeme studija. Privlačile su ga planine i netaknuta priroda, a shvatio je da je najbolji način kako da ih upozna upravo pješačenje. Potom je 2010. godine dobio priliku mjesec dana pješačiti na popularnoj ruti Camino de Santiago i tada je u njemu, kako priznaje, “nešto kliknulo”.

“Osjetio sam želju da upoznam Bliski istok brzinom vlastitog koraka i to se ostvarilo 2016. godine, kad sam krenuo pješice od Jordana do Umaga”, sjeća se Goran.

“To pješačenje, dugo 3300 kilometara, odradio sam u pet mjeseci. Doživio sam iskustvo koje me u potpunosti promijenilo jer sam se suočio sa svojim strahovima i slabostima, ali me i očvrsnulo kao osobu te osvijestilo moju ljubav prema hodanju i otkrivanju svijeta. Krenuo sam bez sponzora jer sam protiv takvih modela financiranja i želja mi je da budem primjer putnika koji sam zarađuje za svoja putovanja, u nadi da ću ljudima pokazati da je to moguće”, nastavlja svoju priču Goran.

Iz cipela na devu 

Jedno od putovanja bilo je i ono kroz pustinju na devi, dugo čak 650 km, a trajalo je 25 dana. “Do tog je putovanja došlo kroz slučajan susret koji se dogodio u Iranu. Saznao sam da Saudijska Arabija organizira jednu veliku ekspediciju kroz pustinju Rub Al Khali i da traži 100 pustolova iz čitavog svijeta da se priključe toj priči. Prijavio sam se i prošao. To je bilo nezaboravno iskustvo”, prisjeća se Goran Blažević.

Za putovanje se valja pripremiti

Za ovakve pothvate potrebna je priprema, i tjelesna i mentalna, a kako Goran kaže, “Um je najbitniji faktor prilikom takvih pustolovina”. Goran mjesecima prije puta svakodnevno trenira jer smatra da je dobra priprema pola bitke.

Prema njegovu iskustvu, prvih nekoliko dana tijelo pati, neovisno o pripremama, a tada dolazi i do psihičke krize. No nakon ove početne faze, muke prestaju i počinje magija usporenog putnika.

Veću zloću sam doživio u svome susjedstvu nego na putovanjima

Goran se svojih putovanja sjeća s radošću, a neugodna iskustva smatra samo prolaznim teškoćama koje su dio putovanja. Kaže da nikad nije bio u stvarnoj opasnosti te da je veću zloću doživio u svojem susjedstvu nego na putovanjima po svijetu. “Kad imate cilj i volite ono što radite, možete preskočiti sve prepreke pred sobom. Tada vas ni pustinja ni planina, na minus dvadeset stupnjeva ne mogu zaustaviti”, kaže Goran.

Tijekom svojih putovanja često je susretao ljude koji putuju slično kao i on, a susret dvoje usporenih putnika na cesti, kako nam govori Goran, zbilja je posebno iskustvo.

“Mogao bih ispričati na stotine priča o lijepim susretima, o solidarnosti i pomoći koju sam dobio, kao i o predivnim prizorima koje sam vidio. Ali, kad malo bolje razmislim, najljepši je bio susret sa samim sobom. Tu mogućnost upoznavanja samog sebe pruža upravo brzina koraka”, ističe Goran najljepši dio svoga načina putovanja.

Novi san – Festivala usporenog putovanja

Obogaćen svojim iskustvom usporenog putnika i u želji da podrži i ohrabri ostale hodače, bicikliste, putnike trenutka, Goran ima novi san, a to je pokretanje Festivala usporenog putovanja. Ove će se godine stoga i dogoditi prvi, nadamo se, samo jedan u nizu mnogih koji još dolaze.

“Festival usporenog putovanja je novi izazov koji neće biti jednostavan, ali u koji jako vjerujem. Ideja je da se organizira dvodnevno druženje nedaleko od Umaga, na samo dva i pol kilometra od mora, a sve financira Grad Umag. Riječ je o druženju u prirodi, uz vatru, uz društvo ljudi koji dijele strast prema usporenom putovanju. Pripremamo mali kamp u kojem će ljudi, koji dolaze izdaleka, moći prespavati za simboličnu cijenu, a za sve one koji dolaze pješice ili biciklom kamp će biti besplatan. Ukratko, nakon jutarnje šetnje dan se provodi na plaži, a navečer se uz svjetlo krijesa slušaju predavanja. Mislim da je to najbolji mogući način da se započne ljeto”, uputio je Goran poziv svim ljubiteljima prirode i onima koji žele upoznati ovakav način života.

No Goranova vizija ide još dalje, sve do otvaranja službenoga robinzonskog kampa koji će jednoga dana ugošćavati i pomagati putnicima koji putuju pješice ili biciklom.

Jer, kao putniku, kako kaže, želja mu je pomagati drugim putnicima na način na koji su ljudi pomagali njemu tijekom njegovih putovanja.