Bivši predsjednik Donald Trump smatrao je da je Pariški sporazum štetan za američku ekonomiju i svojom izvršnom naredbom izvukao je SAD iz Sporazuma u koji su izvršnom naredbom Baracka Obame uključile samo mjesec dana prije Trumpove pobjede na izborima 2016. godine, 4. studenog. Članak 28. Pariškog sporazuma zabranjuje državama povlačenje pristanka na njega tri godine od preuzimanja obaveza, pa je Trump trebao čekati tri četvrtine svojeg mandata. U studenom 2019. SAD su službeno obavijestile druge države potpisnice da se povlače iz Sporazuma. Proces povlačenja trajao je 12 mjeseci i 16 dana – službeno povlačenje iz Sporazuma tako je stupilo na snagu 4. studenog 2020., jedan dan nakon predsjedničkih izbora na kojima je Trump izgubio, a Biden pobijedio. Mnogo se o tome govorilo, slika je u javnosti bila sasvim drugačija, no Sjedinjene Američke države izvan Pariškog sporazuma zapravo su formalno bile manje od dva mjeseca.
Problem s Amerikom i Pariškim sporazumom je započeo još za mandata Baracka Obame. On je Sporazum tretirao kao međunarodni dogovor, a ne međunarodni ugovor. Uključio je SAD u njega izvršnom naredbom, u Hrvatskoj bi se reklo uredbom, da ne mora slati njegov tekst na ratifikaciju u Kongres. Da je Pariški sporazum ratificiran u Kongresu, nijedan budući predsjednik ne bi ga mogao samovoljno ignorirati, no Obama je vjerovao da neće moći dobiti dovoljan broj zastupničkih glasova baš kao što se ni Biden danas ne usudi poslati ga na izglasavanje.
Koliko god Bidenova izvršna odredba bila slavljena među klimatolozima i aktivistima zabrinutima zbog klimatske krize, baš kao što je Trumpova bila osuđivana, sami povratak SAD-a u Pariški sporazum zapravo neće imati neke značajne i brze posljedice na smanjenje emisije stakleničkih plinova. I ne samo zato što su SAD izvan sporazuma bile samo malo više od dva mjeseca i usprkos Trumpovoj galami bile obavezne poštovati njegove odredbe. Puno veći utjecaj ima to što je Trump za svoga mandata poništio više od stotinu zakona koji su regulirali emisije stakleničkih plinova ili se na neki drugi način ticali zaštite okoliša. Jedna od takvih Trumpovih odluka dozvoljavala je gradnju naftovoda koji bi dovodio naftu iz Kanade do Meksičkog zaljeva. Samo nafta koja bi tekla tim naftovodom, njeno rafiniranje i potrošnja, bili bi ekvivalent zagađenju koji proizvede 35,5 milijuna automobila godišnje.
No, bez obzira na to što je predsjednik Donald Trump donosio savezne zakone koji su mogli značajno pogoršati i ubrzati klimatsku krizu to se nije dogodilo jer je veliki broj saveznih država okupljenih u Zelenu Alijansu donosio vlastite zakone kojima su regulirale to područje i spriječile sumanuto spaljivanje fosilnih goriva.
Vraćanje SAD-a u Pariški sporazum zapravo ima veliko simboličko značenje, a i značajno financijsko. Unatoč Trumpovom upiranju prstom u Kinu, SAD su cijelo stoljeće bile najveći zagađivač na Zemlji i mnogi smatraju da imaju moralnu obavezu napraviti sve u svojoj moći da se za to iskupe. I danas ispuštaju gotovo trećinu ugljikovog dioksida na Zemlji iako čine samo četiri posto svjetske populacije. Ponovno uključivanje SAD-a u Sporazuma znači da će najveća industrijska država pokušati dostići zacrtane ciljeve. Još važnije od toga je što će se u Zeleni klimatski fond vratiti tri milijarde dolara godišnje namijenih istraživanju i razvoju, ali i pomoći siromašnijim zemljama da dostignu ciljeve Pariškog sporazuma i transferom tehnologija preskoče dio razvoja temeljenog na fosilnim gorivima.
Konačno, vraćanje SAD-a u pariško društvo izbit će argument iz ruku onih koji smatraju da sami ne trebaju činiti ništa jer su je njihov utjecaj na globalnu klimatsku krizu daleko manji od golemog američkog. Od prije neki dan gotovo cijeli svijet je opet na istom putu i svatko je dužan doprinositi rješenju klimatske krize, ako je želimo preživjeti.
