Hej, pa ja sam iz Hamburga, nisam od šećera – izjava je koja najbolje opisuje život u najzelenijem gradu Europe, ali u dijelu godine kada otpadne i posljednji zeleni list, a nastupi period kiše i vjetra. Razmišljam kako iz aviona mogu prepoznati da ja nisam iz Hamburga.
Kiša lijeva kao iz kabla. Hodam tako da pretrčavam od nadstrešnice do nadstrešnice, lovim zaklone kako bih se barem malo zaštitila. Oni se pak na nju uopće ne obaziru. Bilo oni u odijelima, sređeni, očito na putu prema poslu ili čak i oni na biciklima – odjeveni od glave do pete u nepropusne kabanice, hlače, čizme, pedaliraju kao da je u pitanju jedan posve običan dan u njihovim životima.
Dok mi gunđamo, trubimo, nervozni smo i napravimo kaos u prometu čim padne par kapi, život u Hamburgu teče mirno poput Elbe. Skulirano. Svojim tokom koji ništa ne može poremetiti.
Dostavljači na biciklima. Svi. DHL, Deutsche post. Plan im je do 2034. potpuno izbaciti potrebu za automobilima. Biciklistička, pješačka i infrastruktura gradskog prijevoza već sada funkcionira besprijekorno, nema sumnje kako će im plan uspjeti.
Autobusi, vlakovi i metro točni su i precizni u minutu. Karte se obavezno kupuju jer ovdje se ne isplati “švercati”. Vožnja bez karte je posve glupa ideja. Kontrole su česte, a kazna 40 eura. Isti ćete iznos platiti i ako u javnom prijevozu ne nosite masku. Nijemci nisu zaboravili što se svijetu dogodilo ne tako davno. Odgovorno ponašanje prije svega.
Kupila sam dnevnu kartu i uputila se na stadion jednog potpuno drugačijeg nogometnog kluba. Na svakom kutku radničkog kvarta, u ulici grijeha, Reeperbahn, prepunoj kako striptiz klubova tako i mrtvačkih lubanja i kosti. To je naime, simbol kluba, njegov zaštitni znak koji predstavlja duh i nogometnog kluba i njegovih navijača. Poput pirata, oni se bore za siromašne protiv bogatih. “Zato što se nešto u životu temelji i na vrijednostima. Nije sve podređeno kapitalističkom uspjehu“, kaže mi radnik na stadionu.
Da to nije samo floskula, dokazuju oni djelima. Sponzor kluba, časopis Maxim, morao je ukloniti reklamu jer su je navijači smatrali seksističkom i šovinističkom. St. Pauli brine se o izbjeglicama, o marginaliziranima, potlačenima, narodima koje svijet ne priznaje. Uoči početka Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine, u Njemačkoj, na stadionu Millerntor organizirali su neformalno svjetsko prvenstvo na kojem su sudjelovale reprezentacije koje FIFA nije uzela pod svoje.
Na “divljem mundijalu” svi su bili dobrodošli. Nepriznate nacije poput Tibeta, Grenlanda i Zanzibara. Kao što su i navijači kluba poželjeli dobrodošlicu izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja, u vrijeme dok je Europa dizala zidove i bodljikave žice. Navijači, punkeri, prostitutke, beskućnici, studenti i izbjeglice. Svi zajedno. Na stadionu… koji ima dušu.
Kiša je prestala. Do najukusnijih ribljih sendviča na dokovima Elbe, pola je sata šetnje. Najbolji način da osjetiš grad. Da se spotakneš o kamen spoticanja, mesingane pločice na ulazu u zgrade s imenima Židova koji su iz svojih domova odvedeni u logore. Trajni podsjetnik na sramnu prošlost. Da bi pročitao što na njemu piše, moraš se nad kamenom pokloniti. Poklonila sam se Suri, Sibilli i Norbertu i nastavila prema dokovima.
Kada si u Hamburgu, moraš jesti hamburger. Omiljenu hranu koju su njemački iseljenici ponijeli sa sobom u Ameriku. Kratka je to povijest praktički danas najpoznatijeg jela na svijetu. Ja sam se ipak u Hamburgu odlučila za malo drugačiju verziju. Riblju. Na najvećem i najimpresivnijem mostu, u gradu s najviše mostova na svijetu, više od Venecije i Amsterdama zajedno, čak 2500, nalazi se mali restoran „Brucke 10“.
Nasmijani zaposlenici, kao na traci, izbacuju najfinije riblje sendviče na svijetu! Između dvije fete kruha komad dimljene skuše, haringe, lososa, oslića ili toliko kozica da se jedući zamrljaš do čela. Čim vidiš gužvu ispred lokalnog restorana znaš da je dobro. A ispred Brucke 10 (mosta broj 10), uvijek je gužva. Posrećilo mi se pa sam ugrabila stol do prozora s pogledom na zaleđenu Elbu.
Par gutljaja najpopularnijeg hamburškog piva, dok promatram čas zaleđenu rijeku, čas ljude oko sebe. Fascinantni i rijeka, ali i ljudi. Miješani brakovi. Mlada Njemica i Turčin, zagrljeni guraju kolica. Kraj mene riđokosa djevojka ljubi tamnoputog mladića. Toliko različitosti. Toliko ljepote života u jednom kadru. Prenula sam se iz maštarenja jer moram dalje.
Kao i svi, uredno sam na pult vratila keramički tanjur i staklenu čašu. Nema ovdje jednokratne plastike. Ni u restoranima, a ni u hotelima onih malih pakiranja šampona i losiona, samo jedna velika refill boca. Sudeći po najavama uskoro bi u cijeloj Europskoj uniji ti proizvodi trebali biti zabranjeni, ali Njemačka je odavno tri koraka ispred svih. Po postotku recikliranja komunalnog otpada, gotovo 70 posto, oni su naravno prvi.
Dan je kratak. Želim vidjeti što više grada u koji se polako zaljubljujem. Prepun malih obrtničkih trgovina, servisa za prodaju i popravak bicikala i second hand shopova. “Slow fashion” u Njemačkoj totalni je hit. Dolazi valjda s višim stupnjem svijesti. Tamo nije fora jeftino kupiti komad odjeće koju su proizveli bijedno plaćeni radnici, možda čak i djeca na drugom kraju svijeta, u nehumanim uvjetima… fora je otpisane komade vratiti u život.
Ulazim u Secondellu. Da sam 10 godina mlađa, sto posto bih izašla van u crnim cipelama sa zakovicama talijanskog dizajnera. U ovoj fazi života, prepraktična i preracionalna, odlučujem kako su šminkerske cipele ipak na dnu liste prioriteta, istisnule su ih udobne planinarske čizme i kvalitetna zimska jakna ili podgaće od merino vune. Starim. Nasmijem se sama sebi jer mi se sviđa starenje. Godi kada ugađaš sebi.
Pametni sat mi javlja da sam opet pretjerala s dnevnim aktivnostima i da će biti potreban duži odmor. I danas više od 20 kilometara na noge. Samo ga zavučem pod jaknu i ubrzam korak. Moram stići vidjeti Djeda Božićnjaka. I to letećeg Djeda Božićnjaka! Kad padne mrak, ispred veličanstvene gradske skupštine, on ulazi u svoje sanjke sa sobovima i prelijeće cijeli Weinachtsmarkt. Moram priznati da je i meni, Grinchu koji bježi od božićnih sajmova, taj prizor izazvao oduševljenje. Kao da sam upala u božićnu reklamu. Trenutak koji je, ipak, probudio djevojčicu. Mali obrtnici, kostimirani prodavači, puhački orkestar koji izvodi Tanenbaum, ušećerene jabuke na štapu… kao iz nekih davnih vremena.
Baš poput kina Abaton. Malog nezavisnog kina koje prikazuje dokumentarce i filmove redatelja debitanata. Od kada je zatvoreno zagrebačko, neprežaljeno kino Europa, nisam bila u kinu i zato ovu priliku u Hamburgu nikako nisam htjela propustiti. I još na repertoaru “Trokut tuge” sa sjajnim Zlatkom Burićem, koji je za tu ulogu nedavno dobio europskog Oscara. Iako sam ga već gledala, nisam mogla zamisliti bolji završetak dana u gradu na sjeveru.
Čaša vina i kokice… u kinu u kojem se iz poštovanja prema autorima, odsjedi do kraja odjavne špice… u gradu u koji sam se, sada mi je jasno… zaljubila preko ušiju.
