Jeste li znali da većina vune nakon šišanja ovaca postaje otpad? Naime, nakon što uzgajivači ovaca ošišaju svoje stado, ogromne količine vune predstavljaju za njih veliki problem. Ostaci šišanja tada najčešće završe na otpadu, a vuna postane ozbiljni zagađivač. Na sreću uvijek postoje pojedinci koji svijet čine boljim mjestom.

Tako je Nadu Jandrić iz ove naše priče zainteresiralo što bi se moglo učiniti s prljavom, neiskorištenom vunom? Može li ona postati nešto i time prestati zagađivati ionako već narušeni okoliš? Odgovor je pronašla i da, prljava, netom ošišana vuna itekako može postati nešto. Nada je počela izrađivati tepihe i to bez upotrebe tkalačkih stanova.
.

Sve što radi, radi ručno i nijedna ovca pritom ne strada. “Vuna je jedan divan svestrani materijal koji “trpi” svakojake kreativne zamisli pa tako i moje. Mene je najviše zaokupirala izrada tepiha. Kad kažem tepiha, teško da itko na prvu može zamisliti o čemu se radi i kako to izgleda. To pouzdano znam jer kad me ljudi pitaju čime se bavim i kada im odgovorim nitko ne očekuje da ću reći tepih, standardno je svima slika Irana, Pakistana i tkalačkih stanova.

Kod mene je ipak drugačije, prije svega nema tkalačkog stana, ali ima ručnog alata za grebenanje kojim raščešljavam zamršene čuperke vune da bih dobila finije raspletene niti koje izgledaju kao prozračni oblaci”, otkrila nam je Nada.
.

.
Za ovakav proces rada, otkriva nam Nada, treba izdvojiti puno vremena i uložiti mnogo truda. “Doći do tih prozračnih oblaka je proces od, nekada tjedana, najčešće puno dana i nebrojeno sati. Neke faze pripreme kao što su pranje i sušenje vune te grubo i fino raščešljavanje vune traju tjednima. Finalna faza same izrade dizajna ovisi o veličini, debljini i kompleksnosti”, ističe.
.

Ova kreativka i zaljubljenica u prirodu otkrila nam je kako izgleda taj višesatni proces. “Metoda koju koristim za izradu je suho filcanje koje zahtjeva tisuće i tisuće ručnog udaranja iglama za filcanje o spužvu da bi se prije spomenuti oblaci vune povezali u kompaktnije tkanje i pričvrstili na spužvu kao bazu kojoj je glavna funkcija držati sve na okupu dok dizajn ne bude finalan.

Osim spomenute metode suhog filcanja koju koristim da bih cijeli tepih izradila od početka do kraja u zamišljenom dizajnu, drugi tip koji radim je ovčje runo koje kod šišanja većim ili manjim dijelom ostane u jednom komadu ili više komada pa ih ja spajam istom metodom suhog filcanja da bih dobila kompaktan izgled ovčjeg runa. Obično se runo može kupiti na koži, no moje ovčice su sve na broju, a ja i dalje imam tepih u obliku ovčjeg runa kojem je podloga filcana umjesto kožna”, prepričava.
.

.
U svojoj kreativno radionici izrađuje nekoliko vrsta tepiha. “Izrađujem dva tipa tepiha. Zapravo mislim da u hrvatskom rječniku ne postoji riječ za englesku riječ “rug” jer zapravo ono što izrađujem su  tepisi većinom manjih dimenzija. Imam i nekolicinu velikih 2x2m2, ali generalno su to 1×1,5m ili promjer 1m i slično”, dodaje Jandrić.
.

.
Ideja za izradu vunenih tepiha od neiskorištene vune došla je, kaže nam Nada Jandrić sasvim slučajno. “Na samu ideju zabavljanja s vunom sam došla gledajući TV emisiju o zagađenju okoliša i to baš otpadnom vunom nakon proljetnog šišanja ovaca. Nisam mogla vjerovati o kolikim se tu količinama vune radi, a koja se svake godine baca kao otpad. Užasnuta činjenicom da se vuna uopće smatra otpadom dobila sam volju nešto napraviti po tom pitanju pa da barem malim dijelom spasim tu svevremensku predivnu sirovinu”, otkriva Nada.
.

.
Prije tvrdi, nije znala mnogo o tom materijalu pa je za nju ovaj hobi postalo ujedno i učenje. “Nisam znala ništa puno o vuni osim da je prirodan materijal i da sve manje nailazim na predmete od vune, a o samoj preradi vune nisam znala apsolutno ništa, kao ni plesti ili presti. Čak je moj suprug koji je rodom iz Like po sjećanju napravio prvo ručno predivo, a ne ja. I tu je krenula moja avantura educiranja, učenja i gledanja svega na što sam naišla na internetu. Treba spomenuti da engleski ne znam tako da sve što sam naučila, naučila sam gledajući, najmanje slušajući osim kada bih naišla na neke videe koji su snimili entuzijasti iz Srbije ili Rusije (ruski čak i razumijem)”, prepričava nam sada već vlasnica brenda simpatičnog naziva Likameewool.
.

.
Otpadnu vunu iz koje nastaju prava mala umjetnička djela Nada nabavlja iz suprugove rodne Like, a i suprug je njezin veliki pomagač. “Ta vuna je jako prljava, neugodnog mirisa i potrebno je 4-5 pranja i ispiranja prije nego se dobije zadovoljavajuć miris i čistoća. Oprana vuna se suši vani na zraku, na štriku kako bi se što bolje ocijedila u protivnome bi se predugo sušila i opet usmrdila. Nakon ovog dijela počinje pročešljavanje vune prvo na grubo, zatim obavezno faza razdvajanja rukama i onda tek finije raščešljavanje. Dakle cijeli postupak je dug i zahtjevan i sve se radi ručno ili ručno izrađenim alatima. Jedini alat koji nije izradio suprug je grebenar za fino raščešljavanje koji je kćer kupila u Engleskoj. Čak smo htjeli i njega sami napraviti, ali nismo uspjeli nabaviti potrebne dijelove” kaže Nada.
.

.
Zbog svega navedenog Nadi je mnogo jasnije zašto se mali broj ljudi bavi vunarstvom. “Zahtjevno je i dugotrajno, ali osjećaj koji nastane kad vidiš finalni proizvod teško da se može opisati. Neka mješavina ponosa, sreće i zadovoljstva te potaknuta upravo tim osjećajem se nekako nadam inspirirati i druge da se odluče za slične avanture prerade vune”, zaključuje Nada koja u budućnosti priprema i radionice na tu temu, a do tada o njenom radu svi budući prerađivači vune mogu čitati na njezinoj web stranici kao i na Instagram profilu.
.