Ljubav je suština i esencija, kao kada izvlačiš eterično ulje iz smilja, to je suština svega, rekla je Brankica Borović, poljoprivrednica iz Radučića. Sa svojim suprugom Paolom Alessandrom Marijem došla je iz Rima prije deset godina i u malenom u blizini Zrmanje pokrenula posao s prirodnom kozmetikom od smilja. Danas ondje imaju dva hektara!

Kako su rekli u HRT-ovoj emisiji Dulum zemlje, oboje su romantičari, a Paolo je pomalo i sanjar. U šali kažu da ga u selu zovu Talijan iz Radučića. On je, naime, rodom iz Rima, ali zajedno sa suprugom Brankicom ostavio je siguran posao u Italiji i otišao u nesigurno.

“Ljudi su komentirali da smo luđaci jer ostavljamo siguran posao i idemo u ovdje, ali to bira život. Ne može se sve isprogramirati. Sve je krenulo od zajedničkog sna Paola i mene, naših “vatra i voda” karaktera. Uslijedilo je preseljenje iz civilizacijskog rimskog kaosa u spokoj Radučića i njegovu pustoš. Usprkos argumentiranim prijateljskim upozorenjima da činimo glupost dolili smo ulje na vatru i „zapalili“ našu novu priču. Ljubav prema ljekovitom bilju, dalmatinskom tovaru kao esenciji luksuza i ljepote bila je snažan pokretač pri stvaranju naše prirodne kozmetike od koje danas živimo“, objasnila je Brankica.

Od polja do kože

Poslovi su podijeljeni, ali uvijek pomažu jedno drugome. Paolo je zadužen za farmu, dok je njena odgovornost papirologija, plasman proizvoda i proizvodnja. Sve to postižu posebnim ‘tzv. ‘farm to face‘ pristupom. Uzgajaju biljku, a potom od nje rade finalni proizvod i tako u krug. Iako su danas uspješni uzgajivači, kada su iz velike talijanske prijestolnice došli u Radučić, ondje nije bilo ni vode.

“Do prije pola godine nismo imali pitku vodu u Radučiću, a moraš dati vodu magarcima. Milijardu puta nam se posušilo sve oko kuće što smo imali, ali brzo smo se navikli, na sve se brzo adaptiramo. Možda je to neka naša emotivna inteligencija, da se adaptiramo na nove prilike koje dolaze jer je naš san dovoljno jak da to samo prelazimo“, objasnila je Brankica. Sličnog je razmišljanja i njen suprug Paolo. Za njega je, kako je rekao, sloboda u udahu i disanju, “ako znaš uhvatiti trenutak, ne izgubiti se“.

‘Ne treba ti hrabrost da bi bio sretan’ 

Sve ih je vodilo prema odluci da napuste poslove u Rimu i presele se u malo selo u Hrvatskoj. Brankica je tada radila u organizaciji koja se bavi kulturom, ali tadašnji način života potaknuo ih je na odluku o preseljenju. “Grad je bio takav da smo bili svjesni da nam nešto fali. Iako smo bili skupa, kao da nismo i shvatili smo da se nešto mora promijeniti. Svi su nas koraci vodili prema toj odluci koja je djelovalo nekako radikalno u tom trenutku, ali mislim da ne treba tu neka hrabrost. Mislim da ne trebate hrabrost da biste bili sretni, samo morate prepoznati je li to sreća koju tražite ili nije. Treba zasukati rukave i treba truda, ali tebi je srce puno. To zovemo hrabrošću, ali to je samo polet koji si dobio“, objasnila je Brankica.

Zajednički entuzijazam 

Sve što imaju stvorili su zajedno. U šali kažu da su potpuno drugačiji, Paolo pomalo zanesen, a Brankica čvrsto s nogama na zemlji. Ipak, povezuje ih ono što je najvažnije za bilo kakav posao i život – ljubav. “Velika je odgovornost, ali na kraju je Brankica duša poduzeća. Ja možda mogu dati dio vizije, ali ona daje dušu svemu“, rekao je Paolo uz osmijeh na licu.

Brankica, pak, za njega kaže da je “čovjek koji daje priliku snu da prevlada nad lavom, to je tok njegovog sanjarenja. Nada se da ćemo Paolo i ona “do kraja naših dana imati isti ovaj entuzijazam prema životu, prema poslu i prema svemu što nas okružuje i potiče i s istom onom emocijom pristupati svemu što nam život pruža“.

Najvažnije je, smatra Paolo, nikada ne izgubiti znatiželju. “Uvijek učiti biti slobodan, normalniji od svih i također hraniti dušu, smatram da je to jako važno jer inače nisi živ“, dodao je. Sunce, kažu oboje, ne grije nigdje toliko jako kao u Radučiću i zato će na ovom području i ostati. Odabrali su ga kao mjesto gdje će odgajati svoju kćer Viktoriju i gdje će njihova obitelj zajedno uspješno sanjariti.