Više od 35 subota za redom odlazili smo graditi svoju kuću. Počeli smo po snijegu kada nitko ne bi krenuo u radove, ali nama je to bio izazov. Nikada tako nešto nismo raditi niti smo imali ikakvog iskustva i baš iz te želje da probamo nešto sasvim novo, da naučimo i da napravimo nešto što nikada prije nismo, rodila se i dodatna motivacija koja nas je držala svih tih subota, po snijegu, kiši, blatu i suncu, ispričali su nam Ivana Dukić i Anej Milanko, zaljubljenici u planinske vrhove i tišinu prirode, koji su gradski asfalt odlučili zamijeniti oazom nedaleko Beograda, gdje su potpuno sami, bez imalo iskustva, izgradili svoj dom.

Cijene otišle u nebo

Tržište nekretnina u susjednoj Srbiji gotovo je jednako kao i kod nas – cijene su otišle u nebo. Ivana i Anej mjesecima su pokušavali naći stan u glavnom gradu, a nakon neuspjele potrage, morali su odustati. Tada, gotovo potpuno slučajno, zajedno su došli na ideju da pronađu zemljište u okolici na kojemu bi mogli izgraditi svoju kuću. Iako nisu imali nikakvog iskustva u gradnji.

“Gledajući oglase shvatili smo da nema velikog izbora pa smo se odlučili za taktiku da idemo na teren, od kuće do kuće, od sela do sela, raspitivali smo se za parcele koje su nam se svidjele“, prisjetio se Anej.

Osam ari sreće

Subotom ujutro kroz njihov podstanarski stan širio se miris kuhanog čaja i svježih namirnica koje su pripremali za put. Taj dan u tjednu bio je rezerviran za odlazak na teren, gdje su zajedno od kuće do kuće, pokušavali naći idealno zemljište za svoj dom.

Potragu su pretvorili u pravi izlet, a dnevno su znali ostvariti i do 15 kontakata s lokalnim mještanima. Ostavljali su poruke na traktorima u dvorištu ako nekoga ne bi bilo, a tek nakon nekoliko subota uspjeli su pronaći čovjeka koji im je prodao njihovih „Osam ari sreće“.

“Sada kada pogledamo sve što smo napravili, definitivno je trebalo i mnogo truda, a posebno mnogo živaca. Kada smo našli odgovarajuće zemljište i riješili osnovnu papirologiju, mislili smo da smo najveći dio posla završili. Ali u stvari je tek tada krenuo posao“, prisjetili su se.

Alat su većinom uzimali od Anejevog tate, a preko tjedna su gledali na Internetu kako se izvode pojedini radovi. Organizirali bi tada radne akcije s obitelji i prijateljima. Ponovno, iz subote u subotu, palili bi automobil i vozili put Divčibara, gdje su pronašli zemljište. Prašna se cesta lijepila za automobilske gume, ostavljajući Beograd daleko iza njih, a u automobilu, njih su dvoje uz stišani radio, razgovarali kakav ih posao čeka.

Kada živci malo popuste…

“Znali smo biti samo nas dvoje, a ponekad i do desetero ljudi, kada bi išli moji roditelji, Ivanini roditelji, moj i Ivanin brat pa čak i Ivanina baka, a ponekad i netko od prijatelja“, prisjetio se Anej.

Cijeli bi dan radili na kući, a pauze pravili u obližnjoj šumici koja se naslanja na njihovih Osam ari. To im je ujedno bio i zaklon od sunca, kiše, a nerijetko i snijega. Danas su ponosni vlasnici i te šumice.

“Taj dio nam je puno značio i sada je to u potpunosti zaokružena cjelina. Imamo planinsku kućicu, a kako planinska kućica da ide bez malo šume“, kroz smijeh nam kažu.

Kako to obično biva, u početku je bilo sve idealno, svi poslovi su nekako išli od ruke, sve je bilo novo i zanimljivo, a posao se radio uz dobru zafrkanciju. No, bilo je, priznali su nam, trenutaka kada su od umora živci znali malo popustiti.

“Cijeli dan smo radili pa se uvečer opet vozili dva sata do kuće. Događalo se tada da postanemo nervozni, ali sama pomisao na to što stvaramo, što novo učimo, kada pogledamo i vidimo napredak, to je ono što nas je oboje smirivalo“, kaže Anej, ističući pritom da su subotnji odlasci samo učvrstili njihovu ljubav. Bio je dovoljan samo jedan pogled na sve novo što su taj tjedan napravili na kućici i sve bi se nesuglasice zaboravile.

“Primjerice, čim bismo nakon posla sjeli u auto i krenuli za Beograd, poslije deset minuta već je bilo pitanje i priča o tome što radimo sljedeće subote“.

‘Tu je ona da me smiri’

Sa svakim čavlom u drvene grede Ivana i Anej učvrstili su i komadić sebe. Njena organiziranost i pedantnost pomagala je u tome da se nešto ne zaboravi, previdi ili loše odradi, a njegova ustrajnost i snažan poriv da nema odustajanja gurali bi ih naprijed.

“Znala je Ivana predložiti neke sasvim logične stvari, poput ‘hajde da malo odmorimo i preskočimo nekoliko odlazaka’, ali nikada me nije uspjela nagovoriti. Zato smo sve poprilično brzo i izgradili, nismo radili pauze. Jako bitna stvar u svemu tome je podrška, kada mi nešto ne ide tijekom gradnje, nešto ne uspijevam kako sam zamislio, tu je Ivana da me smiri, da savjet“, iskreno je rekao Anej.

Nadopunjavajući ideje i planove, dasku po dasku, subotu po subotu, ovaj mladi par sagradio je svoj dom iz snova. Neodoljivo podsjeća na scenografiju nekog romantičnog filma, čija je radnja smještena u planinama, a glavni junaci naslonjeni sjede pored vatre.

“Kao kad smo bili mali, svi smo pravili kućice ispod stola od deka, tako smo sada kada smo odrasli odlučili napraviti ozbiljniju kućicu. To je bio glavni pokretač“, dodao je Anej.

Koliko je sve koštalo?

Osim estetike, lokacije i mira koji ju okružuje, glavna je prednost ove kućice cijena. Naši junaci iz romantičnog filma nabavljali su materijal na brojnim mjestima, a kako su sve radili sami – nije bilo troška za majstore.

“Na kraju kada smo sve zbrojili troškovi izgledaju ovako: potrošili smo 250 eura po aru (100 m2 op.a), papiri i dozvole stajale su nas 500 eura, priključak za vodu 1000 eura, svi naši odlasci, troškovi hrane i pića te materijal za kuću ukupno nas je koštao 14.000 eura. To je znatno jeftinije nego da nam je neki izvođač radio kuću“, objašnjavaju.

Ipak, ističu pritom da su oni kuću radili nakon Covida-19 kada su cijene bile visoke, ali ipak niže nego danas. Sada bi ukupna cijena vjerojatno bila veća za 30 do 60 posto zbog porasta cijena materijala, kažu. Za usporedbu, izgradnja sličnih kuća na postojećim temeljima u njihovom susjedstvu trenutno iznosi 42.000 eura.

Restaurirali kombi iz 1974.

Kako bi potaknuli i druge na sličan projekt, Ivana i Anej sve detalje redovito objavljuju na svojim društvenim mrežama. Osam ari sreće tako ne stanuje samo u Divčibarama, nego i u virtualnom svijetu.

“ Imamo još dosta ideja vezane za našu kućicu, šumu i sam Instagram profil, samo nam nedostaje slobodnog vremena. Krajem prošlog ljeta kupili smo stari kombi iz 1974. godine, restaurirali ga, dali mu novi život, a on nam je sada kao maskota za slikanje i čuvar kućice kada mi nismo tu. Imamo nekoliko nama sjajnih ideja za dvorište i šumu, dajte nam malo vremena i očekujte nove avanture i savjete na našem Instagramu“, poručili su.

Kako je Internet njima bio najveći mentor za majstorske poslove, tako je i njihov profil sada primjer brojnim drugim ljudima. Ruku pod ruku, subotu po subotu, daleko od buke i prometa, a opet dovoljno blizu, Anej i Ivana svojim su rukama sagradili svoj dom.
Neodoljivo podsjeća na scenografiju nekog romantičnog filma, čija je radnja smještena u planinama, a glavni junaci naslonjeni sjede pored vatre.