I biljke plaču, odnosno vrište, kad osjete tjeskobu, pokazuje novo istraživanje. Ti zvukovi, naravno, nisu čujni ljudskome uhu, no oni i dalje postoje.
Ne radi se, naravno, ni o vriskovima kakve proizvode ljudi, već o ultrazvučnim vibracijama koje se povećavaju kad je biljka pod stresom.
Prema studiji objavljenoj ove godine, ovo bi mogao biti jedan od načina na koji biljke komuniciraju svoju tjeskobu svijetu oko sebe, piše Science Alert.
“Čak i na tihim poljima zapravo postoje zvukovi koje ne čujemo, a ti zvukovi nose informacije. Postoje životinje koje mogu čuti te zvukove, pa postoji mogućnost da se događa puno akustične interakcije”, rekla je evolucijska biologinja Lilach Hadany sa Sveučilišta Tel Aviv u Izraelu.
Biljke nisu pasivne
“Biljke se stalno interagiraju s insektima i drugim životinjama, a mnogi od tih organizama koriste zvuk za komunikaciju, pa bi bilo vrlo nepraktično da biljke uopće ne koriste zvuk”, nastavila je.
Biljke pod stresom nisu tako pasivne kao što možda na prvu mislimo. Doživljavaju neke prilično dramatične promjene, od kojih je jedna od najuočljivijih (barem za nas ljude) oslobađanje prilično jakih mirisa. Također mogu promijeniti boju i oblik.
Ove promjene mogu signalizirati opasnost drugim biljkama u blizini, koje zauzvrat pojačavaju svoju obranu; ili privući životinje koje će se nositi s štetnicima koji mogu naštetiti biljci.
Međutim, nije još u potpunosti istraženo emitiraju li biljke i druge vrste signala osim zvukova. Prije nekoliko godina, Hadany i njezini kolege otkrili su da biljke mogu detektirati zvuk. Logično sljedeće pitanje bilo je mogu li ga i proizvesti.
Nema stresa, nema ni zvuka
Kako bi saznali, snimali su rajčice i duhan u različitim uvjetima. Prvo su snimali biljke koje nisu pod stresom kako bi dobili polazišnu točku. Zatim su snimali biljke koje su bile dehidrirane i biljke kojima su odrezane stabljike. Snimke su se prvo izvodile u zvučno izoliranoj akustičkoj komori, a zatim u normalnom stakleniku.
Zatim su trenirali algoritam strojnog učenja da razlikuje zvuk koji proizvode biljke koje nisu pod stresom od onih koje su odrezane ili dehidrirane.
Zvukovi koje biljke ispuštaju slične su praskavim ili kliktavim zvukovima u frekvenciji koja je previsoka za ljudski sluh, ali može se detektirati unutar radijusa od jednoga metra. Biljke koje nisu pod stresom gotovo uopće ne proizvode zvuk.
S druge strane, pod stresom biljke su puno bučnije, prosječno ispuštajući do otprilike 40 kliktaja na sat, ovisno o vrsti. Biljke kojima nedostaje vode imaju primjetan zvučni profil. Počinju klikati više prije nego što pokažu vidljive znakove dehidracije, eskalirajući kako biljka postaje suša.
Algoritam je bio sposoban razlikovati ove zvukove, kao i vrstu biljke koja ih je ispuštala. I to nije bilo svojstveno samo rajčicama i duhanu. Tim je kasnije testirao različite biljke i otkrio da proizvodnja zvuka izgleda kao prilično uobičajena aktivnost biljaka. Pšenica, kukuruz, grožđe i kaktus – svi su proizvodili zvuk.
Iduće pitanje na kojem će raditi znanstvenici jest – tko sluša ove zvukove?
