Prije nekoliko tjedana objavili smo članak o jedinstvenom projektu “Park oprašivača” ili originalnog naziva “Pollinator Park” koji je nastao kako bi pomaknuo granice komuniciranja te spojio znanost, arhitekturu, dizajn, storytelling i imerzivne tehnologije na čelu s Europskom komisijom kao idejnim začetnikom te u suradnji između ostalog i s belgijskim arhitektom Vincentom Callebautom otprije poznatim po svojim ekološkim arhitektonskim zdanjima. Riječ je o projektu virtualne stvarnosti koji nas vodi u svijet kukaca oprašivača, odnosno kako bi taj isti svijet izgledao ili će izgledati ako jednog dana te važne životinjice izumru. O tome kako je izgledao cijeli proces nastanka ovog poučnog virtualnog projekta, te što nas sve čeka u budućnosti ako kao ljudi ne ‘stanemo na loptu’ i osvijestimo važnost oprašivača za cijelo čovječanstvo razgovarali smo s Tanjom Franotović, koja je uz kolegu Vujadina Kovačevića ovaj projekt u Europskoj komisiji i pokrenula.
Za početak, kako ste došli na ideju oko stvaranja projekta “Park oprašivača”?
Prije otprilike dvije godine Europska komisija je usvojila prvu inicijativu za zaštitu kukaca oprašivača i moj zadatak u resoru za okoliš Europske komisije bio je osmisliti pristupe za podizanje svijesti javnosti o nestanku oprašivača i uključivanje društva u rješavanje tog problema. U to smo vrijeme također počeli malo eksperimentirati s novim imerzivnim tehnologijama koje mogu doprijeti do ljudi na puno snažniji način i dotaknuti ih na emocionalnoj razini. Postalo nam je jasno da želimo napraviti takav jedan projekt koji bi ljude povezao s prirodom. Ustanovili smo da su pčele i drugi kukci zapravo jako dobar simbol biološke raznolikosti i da se mogu na jednostavan način iskomunicirati javnosti – simpatične su, dio su opće kulture, obavljaju divovsku funkciju za čovječanstvo i ključni su dio velike slagalice prirode. No izazov je bio kako potaknuti empatiju s tim stvorenjima i stvoriti zanimljivu priču. Imala sam sreće da sam uspjela okupiti genijalan tim kreativaca, scenarista, digitalnih umjetnika i znanstvenika koji su se uhvatili u koštac s tim izazovom.
Koliko je bilo potrebno od ideje do realizacije?
Sve skupa dvije godine. Ideja je dugo ključala u nama i budući da nismo radili na uobičajenom PR projektu s uhodanim timom, učili smo na vlastitim greškama i u hodu. Taman kad je sve bilo spremno za implementaciju, došla je pandemija i pomrsila nam planove. Prilagodili smo se, odlučili napraviti i web verziju i zapravo napravili cijeli projekt pod stalnim lockdownima i komunicirajući isključivo preko ekrana.
Možete li našim čitateljima objasniti što se točno njime želi osvijestiti kod svakog stanovnika planete Zemlje?
Kao prvo, želimo kod ljudi osvijestiti koliko smo kao i svi druga bića na Zemlji dio jednog prirodnog sustava koji se razvijao milijunima godinama i koliko ovisimo o njemu za život. Svi djelići te prirodne slagalice, pa i najmanja živa bića na planetu Zemlji imaju svoju funkciju i važna su za naš opstanak. Kukci, između svega ostalog, oprašuju biljke, uključujući oko 80% globalno najvažnijih usjeva od kojih se sastoji naša prehrana. Ključni su dio hranidbenog lanca mnogih životinja, i ako oni nestanu, mogu izazvati lančanu reakciju koja u konačnici vodi do kolapsa ekosustava. Međutim, diljem Europe i svijeta broj divljih oprašivača dramatično opada uslijed industrijske poljoprivrede, širenja gradova, onečišćenja, pesticida i klimatskih promjena. Kao drugo, želimo pomoći ljudima da osvijeste kamo zapravo idemo kao vrsta ako ne promijenimo svoj odnos prema prirodi. Poanta je da ne možemo ostati pasivni ako želimo bolju budućnost. Želimo da ljudi osjete da će nestanak prirode i brojnih vrsta imati konkretan i opipljiv utjecaj na naš život i vodimo ih u kontroliranim uvjetima u taj svijet koji često ne želimo ni zamisliti. I napokon, želimo jasno dati do znanja da je budućnost još uvijek u našim rukama. Svatko od nas može svjesnije živjeti i mijenjati stvari u svom djelokrugu – obitelji, zajednici, gradu i državi, a rješenja su raznolika i dostupna svima – bilo da je riječ o sadnji cvijeća, odluci da se ne koriste pesticidi i ne kosi (prečesto) trava, do razgovora s ljudima, učenja djece o važnosti kukaca, te utjecaja na lokalne, regionalne, nacionalne i europske politike.
Iako nam tehnologija nekad odmaže, slažete li se da je s druge pak strane postala bitan faktor u današnjoj komunikaciji glede svega pa tako i očuvanja okoliša, flore i faune?
Iako to možda zvuči nelogično, mislim da nam tehnologija zaista može pomoći da se ponovno povežemo s prirodom. Tehnologija je prodrla u svaku poru naših života, a pogotovo kod mladih generacija, i zašto je onda ne bismo koristili za dobre svrhe? Nove tehnologije poput virtualne stvarnosti omogućuju nam da ispričamo priču na mnogo intenzivniji način, da potaknemo ljude na drukčije razmišljanje kroz vlastito iskustvo, a znamo da takvo učenje ima najveći učinak. Virtualni Park oprašivača tako spaja najbolje iz tri svijeta: stvarnu prirodu, muzej i zoološki vrt, ali i suočava posjetitelje s neugodnom vizijom budućnosti. No tehnologija nam osim toga može pomoći ne samo u komunikaciji nego i u praćenju i proučavanju oprašivača. Pomoću popularnih aplikacija za prepoznavanje biljnih i životinjskih vrsta građani tako mogu pomoći znanstvenicima da prikupe potrebne informacije o rasprostranjenosti i stanju populacija oprašivača.
Što su neke od najbitnijih odrednica koje će svatko tko uđe u virtualnu stvarnost Parka moći osvijestiti i naučiti?
Za početak želimo pokazati raznovrsnost kukaca oprašivača i koliko je važno imati bumbare, pčele, leptire, ose, muhe i druge kukce. Ne žive svi u košnicama i samo jedna od više od deset tisuća vrsta oprašivača proizvodi med, no svi su neizmjerno važni za ravnotežu prirode i našu kvalitetu života. Mislim da će ljudima biti zanimljivo vidjeti koje sve namirnice ovise o kukcima oprašivačima jer će moći simulirati odlazak u kupovinu u godini 2030., 2050. i 2080. i vidjeti kako se drastično mijenjaju cijene i dostupnost hrane. Ne govorimo samo o problemima, nego i rješenjima tako da će posjetitelji moći kroz interaktivne igre učiniti svoj grad, dom i zgradu prijateljskom okolinom za kukce. I naposljetku, na kraju nudimo i meditativni prostor za promišljanje o našoj vezi s prirodom i našoj ulozi u njezinom očuvanju.
Kako je bilo surađivati s arhitektom Vincentom Callebautom otprije poznatim po svojim zelenim projektima i građevinskim zdanjima?
Kad smo uspjeli zaintrigirati Vincenta Callebauta za naš projekt, znali smo da smo na dobrom tragu. Futuristička ekološka zdanja koja koriste biomimetsku arhitekturu nešto su po čemu je on poznat, no suradnja arhitekta na projektu virtualne stvarnosti bila je novost i neistraženo područje. To je donijelo jednu posve drugu dimenziju i kvalitetu projektu, značajan PR, ali i neke izazove. Na primjer, kako prebaciti impresivan i krajnje razrađeni arhitektonski dizajn u piksele, i kako pomiriti utopijsku priču koju Callebautova arhitektura donosi s distopijom o svijetu koji ne želimo doživjeti. Pravi sraz kreativnih disciplina i međusobno unakrsno oprašivanje.
Koliko su uopće ljudi svjesni svih dobrobiti koje nam pružaju za život upravo oprašivači?
Mislim da ljudi općenito uzimaju prirodu zdravo za gotovo i ne smatraju njezin gubitak neposrednom prijetnjom za naše zdravlje, društvo i ekonomiju. Divlji oprašivači su jako dobra ilustracija tih dobrobiti koje bismo mogli izgubiti ako nastavimo uništavati planet. I dok su klimatske promjene polako došle u fokus političara i javnosti, nestanak prirode i uništavanje ekosustava, što još i više dovodi u pitanje našu kvalitetu života i opstanak čovječanstva, kao da stalno prolazi ispod radara. Ako uzmemo u obzir da se i nastanak i rizik od širenja zaraznih bolesti životinjskog porijekla poput Covida 19 dovodi u vezu s uništavanjem prirode, to je veliki razlog za zabrinutost.
Što bismo mi kao ljudi trebali početi činiti ili prestati činiti ne bi li sačuvali naše oprašivače?
Najveće prijetnje oprašivačima su gubitak staništa i hrane uslijed intenzivne poljoprivrede te uporaba pesticida, a urbanizacija, onečišćenje i klimatske promjene također ne pomažu. To su veliki problemi koji zahtijevaju sustavnu promjenu našeg gospodarskog modela, no i na individualnoj razini zapravo možemo učiniti mnogo: kao prvo, možemo pričati o problemu, aktivirati se u zajednici i zahtijevati promjene. Osim toga, možemo i svoju okolinu učiniti dobrim mjestom za oprašivače tako da prirodi jednostavno damo više mjesta; sadeći autohtone biljke i cvijeće kojima se oni hrane, koseći travu tek kad travnjak procvjeta, ne koristeći pesticide… Možemo pomoći znanstvenicima promatrajući kukce i možda najvažnije, smanjiti vlastiti utjecaj na našu planetu – birajući organsku i sezonsku hranu koja se više temelji na povrću i voću, smanjiti potrošnju i otpad, pogotovo plastike, čuvati i popravljati predmete, paziti kako se krećemo, putujemo, grijemo, u kakvim zgradama živimo, itd. Koraka je mnogo, i svatko može naći nešto za sebe. U sklopu EU Inicijative za oprašivače, pokrenuli smo web portal gdje građani mogu vidjeti što svaka država EU-a radi za oprašivače, koje inicijative postoje blizu njih i kako se sami mogu uključiti u zaštitu kukaca oprašivača.
Jedno od pitanja koje se svakako nameće samo po sebi je i kojih ćemo se namirnica morati odreći 2050. ako izgubimo oprašivače?
Velika većina namirnica biljnog porijekla postat će vrlo skupa, neće imati veliku hranjivu vrijednosti ili će jednostavno nestati. To je prilično zabrinjavajuće ako znamo da moramo više konzumirati povrća i voća ako želimo ostvariti klimatske ciljeve. Iako se buduća predviđanja uvijek trebaju uzeti s dozom zadrške, znanost nam govori da se do 2050. možemo pozdraviti s jabukom, avokadom, bademima, različitim grahoricama, mangom, bundevom, trešnjom, šljivom, dinjom, mnogim začinskim biljkama itd. Ili će voće i povrće koje ovisi o oprašivačima postati jako skupo i loše kvalitete, ili će u potpunosti nestati. Neke stvari bez kojih ne možemo zamisliti dnevnu rutinu poput kave i čokolade postat će stvar luksuza dostupna samo rijetkima, ako uopće još bude dostupno. Osim sto ćemo započinjati dan s nekim novim ritualom, morat ćemo naći i nov način za izražavanje ljubavi jer ruža više neće biti.
Koliko smo blizu ili smo već dotakli kritičnu točku izumiranja oprašivača?
Nijedan znanstvenik ne može sa značajnom sigurnošću reći koliko smo blizu i daleko od te kritične točke. Ono što znamo jest da se populacije oprašivača smanjuju i da gubimo vrste tempom koji nadmašuje čak i velika izumiranja u Zemljinoj prošlosti. Trenutno smo u 6. masovnom izumiranju vrsta, i prvom koje uzrokuje jedna vrsta – čovjek. Populacija opada svakoj trećoj vrsti leptira i divljih pčela (a u Europi imamo skoro 2,000 vrsta divljih pčela!), dok je svaka deseta vrsta na pragu izumiranja. Znanstvenici predviđaju kaskadni (domino) efekt unutar ekosustava ako jedan ključni element, poput oprašivača nestane. Bez oprašivača, nestat će veliki dio biljnog svijeta, a potom i životinjski svijet koji ovisi o njemu.
Na kojim sve još projektima djeluje Europska komisija koja se tiču prirode i okoliša?
Krajem 2019. godine Europska komisija je predstavila Europski zeleni plan – strategiju za postizanje održivosti gospodarstva EU-a koja podrazumijeva sustavnu transformaciju naših društava i načina na koji proizvodimo, trošimo, živimo i razmišljamo. Taj plan obuhvaća cijeli spektar europskih politika iz područja klime, okoliša, zaštite prirode, energetike, prometa, industrije, ribarstva, poljoprivrede i održivog financiranja, a cilj je da koordiniranim djelovanjem dovedu do postizanja klimatske neutralnosti i sprječavanja gubitka prirode. Taj dugoročni plan razvoja i promjena ekonomske paradigme utjecat će na gotovo svaki gospodarski sektor: govorimo o razvoju održive stambene infrastrukture, ozelenjavanju gradova i sela, razvoju održivih proizvoda koji traju i koji se mogu popraviti, održivoj poljoprivredi i hrani, cistom prometu i inovacijama u čistoj tehnologiji, održivom korištenju resursa, smanjivanju onečišćenja te zaštiti i obnovi uništenih ekosustava. No takva se transformacija teško može postići bez sudjelovanja cijelog društva, i zato je Komisija pokrenula i Europski sporazum o klimi, čiji je cilj uključiti građane i zajednice u zajedničko rješavanje problema klime i okoliša. Tu možete naći mnoštvo projekata, zelenih izazova, ambasadora i pomoćnih materijala.
Hoće li “Park oprašivača” stati na virtualnoj stvarnosti ili u budućnosti možemo očekivati neki od stvarnih Parkova tog tipa?
Mi bismo voljeli kad bi naš projekt potaknuo nicanje mnogobrojnih stvarnih parkova oprašivača u gradskim četvrtima, dvorištima, balkonima, krovovima, javnim prostorima i na poljoprivrednim zemljištima. Cilj te distopijske virtualne stvarnosti je da potakne promjene sada i ovdje tako da nikada ne budemo trebali graditi divovske kupole za zaštitu flore i faune i za proizvodnju hrane na uništenom planetu. No Park oprašivača kroz svoju arhitektonsku dimenziju također pokazuje kako arhitektura može doprinijeti stvaranju održivijeg svijeta i kako novi pristupi u poljoprivredi, tehnologiji i dizajnu donose rješenja za život u skladu s prirodom. Pokazuje kako se kružna ekonomija, obnovljivi izvori energije i agroekologija mogu primijeniti u urbanizmu, te se u tom smislu nadamo da će Park oprašivača poslužiti kao inspiracija za mnoge urbane projekte.
