Hrvatska treba i može ulagati u domaće proizvođače hrane kako bismo na stolu imali zdrave i ekološke namirnice. Ako izgubimo sposobnost da prehranimo svoje stanovništvo, automatski smo u poziciji ovisnosti o nekim dalekim korporacijama i ljudima koji upravljaju tim sektorom. Onda više nismo samostalni.

Bila je to glavna poruka sociologa Dražena Šimleše na tribini TransiCity, koja se u ponedjeljak održala u knjižari Fraktura u suradnji s Institutom za političku ekologiju. Razgovaralo se o gorućoj problematici koja se odnosi na zelenu javnu nabavu.

“Upravo zbog prehrambenog suvereniteta važno je da se pomogne tim lokalnim proizvođačima, jer postavlja se pitanje hoće li hrana biti u vlasništvu građana“, rekao je Šimleša, ističući pritom da se brojni ljudi sami organiziraju i organiziraju svoje opskrbne lance jer ne žele čekati javne politike i državu. Riječ je o praksi koja potiče iz Japana, kada su se majke same organizirale budući da nisu bile zadovoljne s namirnicama s kojima su hranile svoju djecu.

“Prehrambeni suverenitet inzistira na tome da lokalna zajednica može sama odabrati kakva će biti njihova prehrana, to je njihovo osnovno ljudsko pravo“, poručio je Šimleša.

Problem zelene javne nabave

S obzirom na to da se većina seli u gradove,  gotovo je nemoguće da se svi građani prehrane upravo od hrane koja je uzgojena u gradu. Unatoč tome što mnogi gradovi imaju strategije koje uključuju proizvodnju hrane na svom području – koristeći javne parkinge, krovove, urbane parkove koji postaju vrtovi i slično, gotovo je nemoguće da hrana za građane nastane isključivo na tom području.

Zbog toga je važno uključiti i prigradske zajednice.

“Cilj nam je zelena javna nabava. Riječ je o praksi koja u Europi više nije alternativa, ne znam postoji li ijedan europski grad poput Zagreba ili Rijeke, a da nema uključenu zelenu javnu nabavu. Primjerice, Ljubljana nam može biti putokaz. Slovenci nisu otišli toliko daleko od nas, ali ipak gotovo 30 posto hrane u njihovim školama i vrtićima dolazi iz lokalnog uzgoja, a isto su rekli da im je najteže bilo početi”, rekao je Šimleša.

Tko je krivac?

Nedostatak političke volje da se sustav organizira drugačije, Dražen Šimleša istaknuo je kao prvi problem. Osim toga, postoji i logistički problem, odnosno količine. Na primjeru Zagreba to su desetine tisuća tona hrane koju treba dostaviti svaki dan. No, to nije i ne može biti validan argument za odustajanje od zelene javne nabave, kaže.

“To je kao kao da ne želite ići na put jer znate da ćete tamo trebati hodati deset sati. To se rješava postepeno s ozbiljnim predanim radom”, istaknuo je.

Osvrnuo se i na pilot projekt zelene javne nabave u Zagrebu, gdje postoji politička volja na razini Grada i institucija da se projekt provede. Cilj je bio, kaže Šimleša, proučiti deset pilot institucija u kontekstu njihovih potreba i logistike, odnosno skladištenja i dostave hrane.

“Do sad je već 18 institucija izrazilo želju da sudjeluje u projektu, znači bit će ih puno više nego što je zamišljeno. To govori o tome da institucije žele sudjelovati čim se pokaže određena politička volja“, istaknuo je.