Ujutro prvo popijemo zajedno čaj, a tu smo od kako sunce izađe pa sve dok ne padne u more, rekao nam je Joško Gobov, kapetan koćarice koja se redovito, gotovo svakoga dana, otisne na pučinu od Primoštena prema otvorenom moru. Posljednjih trinaest godina Joško je proveo upravo ovako, na ovom brodu. Noseći miris soli, vjetar je šibao kroz otvorene prozore u kabini, ali njima nije bilo hladno.

Navikli su, kažu. Joško i dva kapetana, od kojih je jedan njegov sin, zajedno provode radni dan od čak osamnaest sati, bilo ljeto ili zima. Dok je brod rezao valove, kazaljka na malenom satu u kutu kabine pokazala je 5:15. Zora.

Sa svakom prijeđenom miljom Primošten je postajao sve manji, a ubrzo je oko nas sa svih strana bilo samo otvoreno more i nevjerojatan osjećaj mira, barem dok ne dođe vrijeme da se bace mreže, kada je tišinu prekidao zvuk motora dok je brod ubrzavao i udarac metala o metal dok su pripremali sajlu. Šest sati vožnje kasnije, vadi se prva tura.

Mrežom su skupili sve što se na tom potezu našlo. Od ribe, škampa, kozica, ali i smeća. Potplat gumenih čizama lijepio se po vlažnoj palubi dok je kapetanov sin Josip pripremao vađenje prve ture. Ima samo 22 godine i u vrijeme kada se njegovi vršnjaci vuku kućama iz noćnog izlaska, Josip je već odradio velik dio posla.

Podvodni buldožeri?

Prebirao je rukama po svježim kozicama i škampima, odvajajući pritom ribu u plave kašete koje su mu bile pod nogama. Upravo to je jedan od glavnih razloga zašto se mnogi aktivisti žale na njihov posao. Mreža je pokupila apsolutno sve što joj se na tom potezu našlo na putu. Aktivisti tvrde da su koćarice kao podvodni buldožeri koji uništavaju morski ekosustav.

“U pravu su. Uništava se more, izlovljava se ribe oho-ho, ali da se uništava ekološki sistem ili nešto, nije baš toliko strašno. Ipak, smatram da bi bilo bolje da se uvede više lovostaja, malo više puta godišnje, kako bi se riba mogla obnoviti“, rekao nam je Josip pogleda uprtog u kašete ispred sebe.

Prema zakonu, kad je vrijeme lovostaja, brod ostaje privezan u luci, a ribari od države dobiju plaćeni minimalac. “Zapravo bi bilo odlično kad bi država više financirala da se ne isplovljava, ili da se smanji isplovljavanje koća i uništavanje podmorja. To bi bilo sjajno, ali iskreno sumnjam da će se to dogoditi. Mi izvlačimo ribu, ali izvučemo i dosta smeća, što je okej“, dobacio je Josip noseći kašete pune kozica ocu.

Kruh sa sedamdeset i sedam kora 

Ne mogu birati što će mreža uloviti ispod njih, ali obavezni su držati se Zakona europske unije o ribarstvu. Kako nam je objasnio kapetan broda, oni imaju povlasticu da mogu uloviti koliko god hoće. Ulov se točno bilježi, a brojke uvijek moraju biti usklađene s onima na kamionu, kada je riba već u transportu. Inspekcije ih na brodu, kažu, posjete tri ili četiri puta godišnje. Iako i sami mogu uloviti koliko hoće, tvrde da Jadran još uvijek ima šansu za održivo ribarstvo.

“Treba uzeti Italiju za primjer: smanjiti ulov vikendima i ograničiti svakodnevni ulov, pogotovo noćni. Po mjesečini se čak nešto i može uloviti, ali po čistom mraku…ne vidim tu računicu“, držeći jednom rukom kormilo, podbočen na lijevu stranu drvene kabine, rekao nam je kapetan Joško.

Njima je ovo kruh. Sa sedam ili sedamdeset sedam kora, kako tko gleda. Jedini način da stave hranu na stol, plate kredite, režije, održe egzistenciju. Kada sjednu za stol većinom vlada tišina. Ne pričaju puno jer, kažu, stalno su skupa i ne znaju o čemu bi više razgovarali.
“Iskreno ne mislim da mi tu oštetimo nešto puno. Koćarimo, kao što ste i sami vidjeli, puno dalje od obale, počevši od 150 do 200 metara, a kod Dubrovnika je to i puno dalje. Pitao bih te aktiviste vide li oni koliko smeća mi iznosimo“, dodao je kapetan.

‘Zabranite koće’ 

Stotine kilometara dalje, u uredu u Zagrebu, aktivisti se bore protiv njihovog posla.

“Pridnene koće su doslovno podvodni buldožeri, mreže visine kao trokatnice i široke kao nogometno igralište, koje devastriraju morsko dno te uništavaju sve što im se nađe na putu. To su užasno neselektivne mreže koje grabe sve morske životinje, odstranjuju morsku travu, devastiraju koraljne grebene, podvodne šume algi i ostala staništa morskih životinja te iznimno osiromašuju riblja naselja. To dodatno nanosi fizičku štetu cijelom morskom ekosustavu nakon čega ostaju beživotne podvodne pustinje kojima trebaju godine i godine da bi se ponovno obnovile, ako se uopće uspiju obnoviti“, kazala je aktivistica Emanuela Poturica iz Prijatelja životinja.

Sve to, dodala je, jako joj je teško gledati, ali razumije da dio ljudi živi od ribolova i zato bi se država trebala više aktivirati oko zaštite mora. Prijatelji životinja pokrenuli su zato inicijativu za zabranu koćarstva u Hrvatskoj. Na posebnoj web stranici saželi su sve negativne strane takvog ribolova.

““Usporedimo li sječu drveća sa koćarenjem, godišnje se posiječe 25 milijuna hektara šume, dok koćarenje po dnu godišnje uništi 3,9 milijardi hektara podmorja. Oceani su pluća zemlje i proizvode  85 posto kisika, a ne Amazonska prašuma kao što većina ljudi misli“, dodala je Emanuela. Diljem svijeta, postoji nekoliko država koje su koćarstvo u potpunosti zabranile. Od Indonezije, Novog Zelanda, Australije, Kalifornije pa na dalje. To je, kako je rekla Emanuela, očit primjer da se može, ali za sve treba imati volje i biti svjestan posljedica nedjelovanja

Brod u rezalište, novac u ruke

Nešto slično ovomu o čemu Emanuela sada govori, država je pokušala 2017. godine. Tada se dijelio europski novac za trajni prestanak bavljenja ribarstvom. Ribari predaju brod u rezalište, odreknu se ribolova, a zauzvrat dobiju novce. Ova je mjera sada u ovoj godini ponovno pokrenuta. Drugim riječima, ribari mogu predati svoj brod u rezalište i za to će dobiti potporu.

“Neki od osnovnih uvjeta su da ribarsko plovilo mora imati važeću povlasticu i mora biti u funkciji, mora imati ostvareno najmanje 90 ribolovnih dana godišnje, mora biti staro najmanje 15 godina, mora biti upisano u Registar ribarske flote najmanje 5 godina te mora biti autorizirano za ribolovni alat ovisno o segmentu kojemu plovilo pripada“, stoji u tekstu natječaja.

S jedne strane priča kako je Jadransko more prepuno ribe, s druge strane poticanje ribara da se prestanu baviti ribarstvom kako bi se smanjio broj brodova. Je li ovo onda metoda održivog ribarstva u Hrvatskoj?

‘Mijenjao bih se s aktivistima’

“Koliko god da uloviš, svejedno je, ulovio si. Da je održiv ribolov, je, riba se mrijesti svake godine isto. Ima i lovostaja pa se vrste uspiju obnoviti“, dobacio nam je Josip preko ramena, vadeći drugu turu ribe. Digli se bura i u takvim je uvjetima daleko teže raditi. Ovakav ribolov, naime, spada u pet najopasnijih zanimanja na svijetu. Na apele aktivista, odmahuju rukom.

“Iskreno, volio bih samo da dođu jedan dan tu pa neka vide kakav je naš radni dan. Volio bih se zamijeniti, ja ću ići na ulici prosvjedovati, a on neka lovi ribu. Ne znam što toliko uništavamo jer ako se riba mrijesti i nitko ju ne lovi, to će se napuniti i usmrdjet će se“, rekao je kapetan.

Ni uzgoj nije rješenje

Održivo ribarstvo često se vezuje uz industriju uzgoja ribe. Različitih vrsta u nekoliko desetaka ovakvih kaveza. Ipak, tvrde aktivisti, ni to nije održivo. “Ribe iz uzgajališta su pune bolesti, parazitarnih, bakterijskih bolesti i gljivičnih infekcija zato što je tih riba previše na premalom prostoru. Voda se ne filtrira, feces riba pada na morsko dno ispod njih i zagađuje more, imunitet im je užasno oslabljen, a tretiraju se jakim kemijskim sredstvima koja ih ujedno truju kao i okoliš oko njih”, kaže nam Emanuela.

Ribe se iz uzgoja većinom hrane brašnom, ali ribljim. Točnije, ulovljena, divlja se riba prerađuje i od nje nastaje riblje brašno koje postaje hranom ribama iz uzgoja. Za održivo ribarstvo, dakle, i dalje lovimo ribu kako bi nahranili onu iz uzgoja. Takva riba često ima MSC oznaku za održivo ribarstvo, čija cijena certifikata doseže i do pet tisuća dolara. I dok kupac misli da čini nešto dobro za okoliš, kontrole se provode svakih pet godina!

“Održivo ribarstvo ne postoji i radi se samo o mrtvom slovu na papiru, a sve se na kraju svodi na profit i kako što više zaraditi. Takve tvrtke znaju da danas najbolje prolazi sve na temu očuvanja okoliša, pa stoje iza nekog certifikata koji to kao garantira, no iza njega stoji još deset puta gori utjecaj na okoliš i životinje. Prema istraživanju Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije, u Sredozemlju je u zadnjih 50 godina izgubljeno 41 % morskih sisavaca i 34 % ukupne količine ribe. Od toga su najveći gubitci (više od 50 %) zabilježeni u Jadranu.“, objasnila je Emanuela.

Sami smo odgovorni 

Primjer održivog ribarstva u Hrvatskoj situacija je u Jabučnoj kotlini, trajno zaštićenom ribolovnom području. Riječ je području koje podliježe posebnom režimu ribolova, koji podrazumijeva i potpunu zabranu ribolova u središnjem dijelu.

No, ako ribu uzgajamo i pritom ju hranimo divljom ribom, a tu istu divlju ribu neprestano lovimo, pritom samo pojedine vrste i područja zaštitimo, to znači da imamo šansu za održivo ribarstvo. Ili ipak? Aktivisti su jasni – ne postoji održivo ribarstvo, jedini način je da se riba u potpunosti izbaci s jelovnika.

Održivo ribarstvo, bilo tek fiktivno ili zaista ostvarivo, zapravo je pojedinačno na svakome od nas. Država će, kako pokazuju, potaknuti one koji se žele prestati baviti ribolovom. Za to će im čak i dobro platiti. A na nama je hoćemo li bacati smeće koje će koćari, zajedno s ribom i kozicama vaditi na palubi broda, ili ćemo izbaciti ribu u potpunosti s jelovnika.

Dok koćarica lijeno pristaje uz obalu, sunce je već davno potonulo u more. Desetke galebova letjelo je oko broda, a bura se smirila. Svatko je taj dan nešto zaradio: prodajom ribe, tiskanjem certifikata i oznaka, rezanjem broda ili prebiranjem kozica.