Kod nas u selu do prije nekoliko godina recikliranje nitko nije prakticirao, to moram reći.  Sjećam se da bih možda tri puta godišnje na reciklažno dvorište odnijela stare novine koje je djed čitao. Tamo bih opet naišla na novine koje sam bacila prije otprilike pola godine. Imali smo vreće za odvajanje papira i plastike, ali mislim da je to uvijek sve završavalo u istom kontejneru. To me oduvijek živciralo, govori nam Anđela Bučić, mlada novinarka i studentica, koju ovakvi negativni primjeri u praksi ipak nisu obeshrabrili da živi održivije, a sve zbog uloge –  njezinih roditelja.

Ana i Darko Bučić Anđelu su od malih nogu na vlastitom primjeru učili samoodrživosti, no takva je samoodrživost bila instinktivna, prirodna, nije bilo riječ o zelenom trendu. Bilo je riječ o načinu života na selu.

“Njima ta samoodrživost nije isprva potaknuta ekologijom. Jednostavno su se oboje našli na nekim dijelovima ove planete gdje su se morali snalaziti ako su htjeli nešto ‘novo’. Točnije, kod njih, za razliku od mene, ta prenamjena bila je potreba, a ne odabir. Kako su oni mene naučili taj dio, danas ja njih učim ekologiji“, ponosno nam kaže Anđela.

‘Dva puta se razmišljalo hoćemo li nešto baciti’

Danas, zahvaljujući takvom načinu života, ona je studentica koja zna i šiti, i plesti, i obrađivati drvo, heklati, raditi u vrtu i stare stvari prenamijeniti u potpuno nove.

“Sjećam se da od kad sam bila dijete, za sve se razmišljalo dva puta hoće li se baciti u smeće. Odjeća se nasljeđivala ‘s koljena na koljeno’, stari namještaj nikad nije bačen, uvijek je bio prenamijenjen u nešto drugo, od više bicikla sastavljala sam jedno… Kada nam je bila potreba za novim namještajem, prvo se nešto improviziralo. Sjećam se da sam si jednom sama napravila stol za učenje kad sam se preselila u sestrinu sobu“, objašnjava Anđela, koja je baš prije nekoliko dana, vraćajući se iz izlaska u svoju sobu u studentskom domu, pronašla odbačeni stari kofer i odlučila ga ponijeti sa sobom.

‘Cimerica me pitala je li to sa smetlišta’

“Pred domom sam vidjela da je netko bacio dosta skup i kvalitetan putni kofer jer mu je puknuo jedan kotač. Donijela sam ga u sobu u namjeri da ga ‘sredim’ – sve što treba napraviti je zašarafiti jedan kotačić i jedan zamijeniti. Ujutro me cimerica odmah pitala od kud mi taj kofer znajući da sam ga najvjerojatnije dovukla sa smetlišta. Neke ljude je sram napraviti takvo nešto. Mene uopće nije i smatram da dok god ljudi i dalje imaju takav mentalitet, nećemo daleko“, iskreno kaže ova studentica novinarstva koja i kroz svoj posao i praksu ističe važnost zaštite okoliša.

Tako je nedavno sama raspisala, snimila i montirala dokumentarac upravo na ovu temu.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Vegetarijanka je već osam godina, redovito vozi bicikl, svoju odjeću većinom sama izrađuje, a nedavno se priključila inicijativi ‘Hrana, a ne oružje“.

Trofej – samooodrživa vikendica

“To je inicijativa u kojoj ekipa ode na tržnicu i prikupi hranu koja bi se inače bacila, zatim direktnom akcijom to skuha i dijeli ljudima. Osim tih eko stvari, moji roditelji naučili su me snalažljivosti koja se primjenjuje na tu ponovnu uporabu“, kaže Anđela, istaknuvši pritom trofej samoodrživosti njihove obitelji – vikendicu koju su njezini roditelji sami napravili. Koristi Sunce kao izvor električne energije te vodu iz cisterne.

“Kao što sam ranije navela, njima je sva ta priča o samoodrživosti i ekologiji bila zato što su morali tako živjeti da su za sve morali razmisliti smije li se baciti iz nekih drugih razloga nego što ja to danas radim“.

A danas je, pak, živjeti održivije postalo svojevrstan trend. Cijene voća i povrća i drugih zdravih namirnica otišle su u nebo, zelene se etikete lijepe posvuda, cvjeta greenwashing, a cijeli koncept postaje poprilično luksuzan. No, iz Anđelinog je primjera potpuno jasno da to ne mora tako biti.

‘Blagoslovljena sam’

“Najviše me živcira kapitalistički sustav i pohlepa koji okreće leđa ovim problemima i manjak direktne akcije. Generalno mislim da se moja generacija puno više bavi pitanjem klimatskih promjena i slično. Nadam se da će se to znanje i inicijativa premostiti na starije i mlađe generacije“, tvrdi Anđela.

Sve ono što su ju roditelji naučili danas ponosno primjenjuje, no bilo je trenutaka kada ju je, priznaje, sve to pomalo živciralo.

“U nekim formativnim godinama kad vršnjaci i drugi utječu na tebe, sva ta samoodrživost mi nije bila zanimljiva. Kasnije sam shvatila koliko sam blagoslovljena što me odgajalo dvoje toliko kreativnih i snalažljivih ljudi“, kaže Anđela.