U vremenima hektičnosti, kada pokušavamo rastegnuti dan na 25 sati ne bi li stavili kvačicu pokraj svakog zadataka koji smo napisali u svoju ‘to do listu’, ima i onih koji su pronašli alternativu, odlučili usporiti, a “to do listu“ jednako uspješno obavljati daleko od gradske užurbanosti.

U vremenima kada se natječemo jedni s drugima, ali prije svega sa samim sobom, gdje asfalt isparava anksioznost i stres od posla i obaveza, ima i onih koji su, od gradske buke, ipak uspjeli čuti zov divljine.

Upravo takve pojedince pronašla je ekipa produkcijske kuće Blenda, uokvirivši njihove živote u dokumentarnom serijalu, simboličnog naziva, Zov divljine. Kroz šest epizoda upoznat će nas s onima koji su samovoljno odabrali život u prirodi, od prirode i u skladu s prirodom. Autor, režiser i montažer novog serijala je Siniša Hajduk, scenarij potpisuje Mirela Sakoman, veliki je posao napravila istraživačica Vida Ungar, montažerke su Urša Vlahušić i Elena Radošević, snimatelji su Goran Razić, Filip Kos, Marjan Živić i Ivan Cvirn, direktor fotografije Dario Hacek dok uredničku palicu od strane HRT-a drži Tanja Kanceljak.

Uoči emitiranja prve epizode, koja je na rasporedu u utorak, 14. studenoga u 20:45 na prvom programu Hrvatske televizije, porazgovarali smo s autorom, voditeljem i novinarom Danielom Lackom, koji i sam ozbiljno razmišlja o preseljenju iz grada.

Kako se rodila ideja za ovaj serijal? Čuo si zov divljine pa odlučio istražiti kako žive oni koji su ga poslušali ili?

Zapravo su se poklopile dvije stvari – ono što radim i ono što volim. Kako je i rečeno u samom uvodu serijala, od kad znam za sebe volim prirodu i idem u prirodu, bavim se različitim sportovima i pustolovnim turizmom. Dakle, boravak u prirodi ne da mi nije stran, nego je to nešto što volim i radim godinama. Međutim, tek od nedavno u meni se javila želja da napustim grad i pronađem novi dom u prirodi.

Pričao sam o tome sa svojim prijateljima i kolegama iz Blende i tako smo spontano došli do toga da realiziramo tu ideju, odnosno da u televizijskom formatu prikažemo tu problematiku. Došli smo na ideju da moju želju za životom u prirodi artikuliramo tako. Rekli smo tada da ćemo napraviti serijal gdje ja propitkujem vlastitu odluku na način da posjećujem ljude te da kroz iskustvo s njima na njihovom imanju iz prve ruke vidim kako su riješili određena pitanja koja i mene muče.

Pronašli ste šest protagonista. Čini li ti se da je danas sve više onih koji čuju taj zov prirode? 

Mislim da je danas sve veći broj ljudi svjestan površnosti koju živimo. Nemojte me krivo shvatiti, mi trenutno živimo u najboljim vremenima u kontekstu napretka tehnologije i dostupnosti različitih usluga i standarda. Drugim riječima, imamo više nego što je itko imao prije nas, ali isto tako vlada neka površnost. Kako je rekao Toni Franović u našoj epizodi – svijet danas postaje površan i dubinu trebamo naći u sebi samima. Možda smo samo postali svjesni i više razmišljamo o tome. Neki dođu do zaključka da to više nema smisla i da nisu zadovoljni pa traže nešto smislenije. To nešto pronađu u prirodi.

Je li taj ‘bijeg u prirodu’ postao svojevrstan trend, što misliš?

Volio bih samo istaknuti da nitko od naših protagonista nije pobjegao jer to nije bijeg kao takav, to je možda malo prejaka riječ. To su ljudi koji su duboko promišljali o svojim životima. Drugim riječima, njihova odluka da promijene način života nije donesena stihijski, nego su promislili i odlučili. U tom smislu je bilo lako razgovarati s njima jer su te misli znali dobro artikulirati.

Da se vratim na pitanje, ako je riječ o trendu onda je to po meni dobar trend. S druge pak strane, ako je riječ o potrebi, to također razumijem. Dobro je da ljudi osluškuju svoje potrebe i da ih pokušaju zadovoljiti te da nađu određeno rješenje. Moguće da je trend, a moguće je i da je samo sve više ljudi svjesno površnosti o kojoj sam govorio. Nekomu je rješenje površnosti otići u prirodu, stati na loptu, smanjiti brzinu.

Nitko od tvojih sugovornika nije otišao u prirodu stihijski. Zanima me, što ih još povezuje, po čemu su još slični?

Ono što je zajedničko svih šest protagonista je činjenica da nitko od njih nije drastično promijenio svoj život. Dakle, svi oni i dalje rade svoje poslove. Primjerice, Toni je slikar, samo više ne putuje po svijetu, nego hrani patke, guske, koze. Slika i dalje, samo malo drugačije. Edo Popović, čija je priča u prvoj epizodi, i dalje je pisac. Marta Blažević je zadržala svoj posao u struci kao biologinja, samo je otvorila obrt i promijenila način rada…

Baš sam jučer razmišljao, reći ću vam kad ovako razgovaramo, oni nisu pobjegli i sad kao pokušavaju izbjeći život u sustavu, oni su samo postojeća pravila igre odlučili iskoristiti u svoju korist.

Promijenili su pravila igre, kažeš. Kako se sada nose s takvim načinom života? Jesi li i sam spreman na to?

To su ljudi koji je umarao gradski život, ali nisu frustrirani. Nitko od njih nije pobjegao od ljudi i civilizacije, dapače, jako vole biti u kontaktu. Primjerice, pitao sam protagonisticu Vedranu je li ovdje gdje sada živi sretnija, a ona mi je rekla da nije nužno, ali je mirnija. Dakle, osjećaju da u prirodi sve ima veći smisao i značaj. Prije jednostavno nisu stigli ni misliti o tome od cijelog tog ritma.

Osobno mislim da sam spreman, iako to nije lagana odluka. Jedno je otići na izlet, a jedno je kad ti je divljina dom.

Živio si sa svojim protagonistima, jeo s njima za istim stolom i provodio dane, sve kako bi ih bolje upoznao. Ima li netko čija te se priča najviše dojmila?

To ti je kao da pitaš koje mi je najdraže dijete. Svaka priča je posebna. Primjerice, Edo je pričao o životu i smrti, Toni o smislu i besmislu, Vedrana o unutarnjem miru i radu za velike korporacije, Marta je više pragmatična i priča o održivosti, obitelj Perović mi je genijalna, Buba  otvara neka filozofska pitanja, svatko ima nešto svoje.

Iskreno, često se uhvatim da u razgovoru s ljudima ili u vlastitim razmišljanjima citiram ono što su mi rekli. Često mi padaju na pamet i ne sjećam se kad sam posljednji put neku knjigu toliko citirao kao što citiram ono što sam čuo od naših junaka.

Baš sam htjela pitati – kako si ti to sve osobno shvatio? Sad si ponovno nakon dugo vremena ispred kamere, je li ti bilo teško ogoliti i komadić sebe?

Iako sam dugo radio u medijima, ne računajući određene samovoljne pauze koje sam napravio, ovo je za mene ipak bilo nešto novo. Primjerice, sredinom 90-tih vodio sam sportski dio dnevnika i to mi je bilo katastrofa. Jednostavno sam se ispred kamere osjećao nelagodno. Ipak, uvijek sam volio biti iza kamere i graditi tu priču. Kad sam s ekipom iz Blende razgovarao o ovome, onda smo došli do zaključka da ćemo gledateljima kroz mene donijeti još jedno iskustvo iz prve ruke i tako zapravo poduplati intenzitet sadržaja koji gledatelji dobiju.

Kroz mene, zainteresiranog da učinim isto kao i junaci priče, gledatelj će dobiti još jedno svjedočanstvo i moj osobni doživljaj svega.

A što misliš kakve će biti reakcije gledatelja? Čemu se nadaš?

Nadam se da smo uspjeli prenijeti tu toplinu i gostoljubivost ljudi. Ovo su prije svega pozitivne priče i mislim da toga našoj publici nedostaje. Iako se po većini sadržaja na portalima može učiniti suprotno, mislim da je ljudima danas dosta tuge, čemera i jada. Nedostaje pozitive, sadržaja koji će inspirirati i s kojim se gledatelj može poistovjetiti.