“Ronim cijeli život. Pripadam pod more i tamo se najbolje osjećam“, govori nam Velimir, koji je zbog ronjenja čak napravio i operaciju srca kojoj je svrha bila zaštititi njegovo tijelo od dekompresijske bolesti, poznate i kao ronilačka bolest.

Prije svakog zarona, Velimir na sebe stavlja gotovo sto kilograma opreme. Jedan je od tek nekolicine ronioca u Hrvatskoj koji rone s podmorskim skuterima, zahvaljujući kojima pod morem u jednom zaronu – koji u prosjeku traje od dva do pet sati – može proći i do nekoliko kilometara.

U tim kompleksnim zaronima on najčešće ima i plemenitu misiju. S njim razgovaramo na desetoj obljetnici organizacije Healthy Seas, koja okuplja 350 ronioca iz cijeloga svijeta koji volonterski iz mora vade zaostale ribarske mreže i ostale alate. Najčešće to oruđe ribarima slučajno ispada, no ono, jednom kad je u moru, i dalje ubija ribe i ostale životinje.

‘Radimo sjajnu stvar’

“S Healthy Seasom surađujem od samoga početka. Upravo Hrvatska je jedna od zemalja u kojima je priča i počela“, pripovijeda Velimir, pa nastavlja:

“Tehnike kojima ronimo su iznimno kompleksne, ali i nužne kako bismo iz mora izašli živi i zdravi. Zasad se nikome od nas nije dogodilo da završi u dekompresijskoj komori, što, rekao bih, govori o gotovo vojnom načinu ronjenja. Svaka ptica leti svome jatu, a ja sam svoje davno pronašao. To me jako raduje. Radimo sjajnu stvar“, ponosan je.

Organizacijski je svaki zaron u kojem se iz mora vadi mreža ili drugi alat doveden do čistog savršenstva.

“Koristimo podmorske skutere koji nas vuku kilometrima, a brod nas prati na površini. Točno se zna koja je dubina, vrijeme koje provodimo dolje i tko što radi. Svi koristimo iste standardizacijske plinove“, tumači tehničke okolnosti.

Kupaći kostimi od ribarskih mreža

Jednom kad je mreža pronađena, na nju se stave specijalizirani baloni, koje potom ispucavaju na površinu kako bi digli predmet.

“U jednom zaronu bude i do trideset takvih balona, kojima iz mora izvadimo i do nekoliko tona otpada. Pređemo dva do šest kilometara, a sve traje dva do tri sata, ponekad i više. Većini ljudi sezona ronjenja završava s krajem turističke sezone, a ona nama traje cijelu godinu“, govori Velimir.

Healthy Seas je desetu obljetnicu obilježavao u Krnici, a i za ovu prigodu se odvila akcija vađenja mreže iz mora. Velimir ovaj put nije ronio, ali je zato držao radionicu s djecom iz lokalne škole. Djeca su se kroz igru oblačila u ronioce, izranjala mreže pa ih nosila na reciklažu. Zanimljivo je da Healthy Seas, jednom kad su mreže izvađene, nosi materijal na reciklažu. Od mreža se radi ECONYL, materijal od kojeg kasnije nastaju sunčane naočale, kupaći kostimi, drugi razni predmeti.

‘Svi smo prolazni, ostaju djeca’

“Da, osim što ronim, partner sam i za edukacijski program. Svi smo mi prolazni, a iza nas ostaju djeca. Znanja i vještine za brigu za okoliš se kroz ove programe prenose na najmlađe generacije. Ja nažalost nemam djecu i baš zbog toga sam se odlučio posvetiti edukaciji djece. Učiti ih da budu dobri ljudi, da brinu za okoliš, ali i svoje prijatelje i obitelj. I vjerujem da ću i kroz taj dio ispuniti svoju misiju“, kaže Velimir.

Inače, on je nekadašnji policijski službenik, radio je u pomorskoj policiji. I danas surađuje sa svim državnim institucijama. Zašto je to važno?

Naše je podmorje prepuno neistraženih lokacija, ali i raznih predmeta mimo ribarske opreme. Velimir je tako nailazio na potopljene brodove, ali i podvodne bombe te avionske mine.

“Jako dobro sam upoznat sa svim regulativama pa, ovisno o tome što pronađem, šaljem dopise nadležnim ministarstvima. Ako naiđem na minska eksplozivna sredstva koja su još uvijek aktivna, znam kome se obratiti u policiji. takvi se predmeti ne diraju nego dokumentiraju fotografijom. U MUP-u sam završio i protueksplozijske tečajeve pa sam naučio razlikovati o čemu se radi, no to prepuštam službenim osobama“, kaže Velimir, pa zaključuje:

“Ovakav odnos prema moru ne možete forsirati. Ili ga volite ili ne volite“, zaključuje.

Koliko je to opasno?

Dok pričamo s Velimirom, razgovoru se priključuje i njegov nizozemski kolega Ben Oortwijn. Pitamo ga je li vrsta ronjenja kojom se bave opasna.

“Nama nije komplicirano roniti na ovaj način, ali treba vremena i truda da biste tehnički došli do razine da se možete baviti stvarima kojima se bavimo mi. Fokus mora biti na poslu. Ne smijemo uopće misliti o ronjenju kao takvom. To mora biti naše drugo prirodno stanje, inače nemate kapaciteta baviti se nekom drugom radnjom pod morem. I u tom slučaju je ono što radite opasno za vas“, objašnjava Ben.

Priprema za zaron, nastavlja, ovisi o području gdje se roni. Uvijek imaju odijelo, termoizolaciju i opremu za sigurnost. Tu su i boce, kao i oprema za balone koji podižu ribarske mreže na površinu mora. Noževi i ostali alati. Koji su, zanimljivo je, kod svakog ronioca pozicionirani na istome mjestu.

“Svi imamo istu opremu, možda je samo drugi brend. I sve je na istom mjestu. To je tako iz sigurnosnih razloga. Ako mi se nešto dogodi, kolege točno mogu znati koji je potencijalni uzrok tome jer smo svi opremljeni na isti način“, kaže Ben, pa nastavlja:

“Važno je i gdje se roni. Ovdje u Hrvatskoj je vidljivost u moru prilično dobra pa i nije toliko opasno jer vidimo jedni druge. Na nekim drugim lokacijama obično radimo tako da jedan, primjerice, rješava mrežu, a drugi ga nadgleda, pazi da se kolega ne bi zapetljao u nju i slično. U sjevernim morima, u Nizozemskoj odakle sam, vidljivost ponekad može biti i samo do 20 centimetara, a ako je jako dobar dan onda su to otprilike tri metra“, tumači.

Još uvijek traži sirene

Zato je važno da su ronioci obučeni, ispraksani, ali i disciplinirani, da se drže strogih procedura.

“Teško je reći koliko dugo neka osoba treba roniti da bi mogla ići u ovakve operacije. Sve ovisi o osobi. Kako sam već rekao, najvažnije je da vam ronjenje postane druga priroda“, kaže Ben.

On je oduvijek znao da želi roniti.

“A onda, kad sam počeo, sam uočio brojne probleme – zarobljene životinje, zaostale mreže… I shvatio sam da želim pomoći“, priča.

Kaže kako mu je i otac bio ronilac, a podmorski ga je svijet intrigirao i zbog filmova koje je gledao. I tako je sve počelo.
“A i tražio je sirene“, dobacuje Velimir.

“Još ih uvijek tražim“, zaključuje Ben uz smijeh.