Jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju gotovo sve države na svijetu je prekomjerno bacanje hrane. Prema podatcima Ujedinjenih naroda, svake godine svijet baci gotovo 930 milijuna tona hrane, a većina završi na odlagalištima. Ondje se razgradi i tako proizvede oko desetinu ukupnih emisija stakleničkih plinova koji zagrijavaju klimu, prenosi Reuters.

Upravo taj problem jedna je od glavnih točaka na ovogodišnjoj Konferenciji UN-a o klimi (COP27) koja se održava u Egiptu. Neprofitne organizacije i Agencije UN-a koje sudjeluju na COP-u tražit će od vlada da obnove svoja obećanja, ali i da dostave izvješća o napretku na konferenciji iduće godine u Dubaiju, rekla je Rosa Rolle, voditeljica tima za gubitak i rasipanje hrane pri UN-ovoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu.

Naime, države diljem svijeta obećale su još 2015. godine da će prepoloviti bacanje hrane do 2030., ali malo ih je na putu da to zaista i učini. “Još osam godina, a nismo ni blizu postizanju tog cilja”,dodala je Rolle, Najviše se rasipaju SAD, Australija i Novi Zeland.

Te su države povećale bacanje hrane po glavi stanovnika od 2015. godine do danas. Riječ je o procjenama koje vlade tih država nikada nisu demantirale. Loši rezultati posljedica su nedostatka javnih ulaganja i jasnih politika za suzbijanje stvari poput kvarenja hrane u kamionima i skladištima, rastrošnih potrošačkih navika i zabune oko roka valjanosti i roka trajanja, smatraju stručnjaci.

Problem komplicira nedostatak transparentnosti. Kada je Opća skupština UN-a usvojila cilj rasipanja hrane do 2015., nije uspostavljena jasnu referentna vrijednost prema kojoj bi se mjerio napredak država. Studije istraživača iz Švicarske i Indije iz 2020. godine pokazale su da jedan Amerikanac u prosjeku rasipa više od 700 kalorija dnevno. To je oko trećinu preporučenog dnevnog unosa kalorija za čovjeka.

Podatci također pokazuju da je bacanje hrane u SAD-u poraslo za 12% u periodu između 2010. i 2016. U Kaliforniji, koja ima najambicioznije klimatske politike u Americi, dužnosnici pokušavaju osigurati da otpad od hrane ide na kompostiranje, a ne na odlagališta, no to je borba.

Naime, kompostiranje hrane emitira manje stakleničkih plinova od odlaganja jer se razgradnja odvija na otvorenom umjesto u pokrivenoj jami. Kada hrana trune bez izlaganja zraku, proizvodi se metan, jedan od najjačih stakleničkih plinova. Slična je situacija i u Novom Zelandu, gdje se u jednom kućanstvu u prosjeku baci 13,4% hrane samo u ovoj godini.

Glasnogovornik novozelandskog ministarstva okoliša rekao je da zemlja dovršava svoju osnovnu procjenu bacanja hrane kako bi mogla odrediti cilj. Ipak, ima i pozitivnih primjera. Ujedinjeno Kraljevstvo smanjilo je bacanje hrane za 27% između 2007. i 2018., prema The Waste and Resources Action Programmeu, organizaciji koja prati napredak te zemlje.