Opća skupština Ujedinjenih naroda odredila je 29. rujna kao Međunarodni dan osviještenosti o otpadu hrane (IDAFLW). Dan zajednički sazivaju Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) i Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), a događaje tog dana zajednički vode te dvije organizacije. Cilj je podići svijest o važnosti problema i njegovim mogućim rješenjima na svim razinama te promicati globalne napore i zajedničku akciju prema ispunjavanju održivog razvoja koji pak ima za cilj prepoloviti bacanje hrane po glavi stanovnika u maloprodaji i na razini potroša do 2030. godine te time smanjiti gubitke hrane duž lanaca proizvodnje i opskrbe hranom.
I Europska komisija pozdravlja ovu inicijativu i pridružuje se FAO-u, UNEP-u i drugim relevantnim organizacijama u globalnom pozivu na akciju protiv gubitka i rasipanja hrane. Smanjenje gubitka i rasipanja hrane sastavni je dio strategije EU-a od farme do stola.
Europska parlamentarka Biljana Borzan, koja u Europskom parlamentu žustro zagovara i podiže svijest o važnosti kako zdravih namirnica, tako i spriječavanju otpada od hrane u izjavi za naš portal također poziva na oprez, kao i na zajedničko djelovanje svih dionika društva, jer proizvodnja otpada od hrane tiče se svih nas. “Tijekom današnjeg dana u Hrvatskoj će se prema procjenama baciti preko tisuću tona hrane, od čega 135 tona kruha. U isto vrijeme, pučke kuhinje i socijalne samoposluge možda neće imati dovoljno zaliha za nahraniti sve koji dođu po pomoć. Šizofrena situacija, bez jednoznačnog odgovora zašto je to tako. Odgovor je kompleksan jer se to događa na više razina. Poljoprivrednici ne mogu prodati pa plodove zaoravaju ili puste da trunu. Prerađivači koriste samo dio sirovine, a ostatak bace. Trgovci ne uspiju prodati robu, a komplicirano im je donirati pa bace. Građani ne razumiju rokove trajanja ili loše planiraju kupnju pa im se višak pokvari. Sve skupa, u EU se prema procjenama godišnje baci preko 90 milijuna tona hrane. To su i prije inflacije i rata u Ukrajini bile sramotne brojke, a sada postaju pucanj u vlastitu nogu”, izjavila je Borzan.
U nastavku, Borzan se pita što možemo napraviti da se bacanje hrane smanji, a doniranje u RH dodatno poveća? Koje primjere dobre prakse možemo preuzeti iz drugih država EU? “Talijani su donijeli zakon o donacijama koji je već u prvoj godini primjene polučio rezultate. Njime su u detalje uredili odgovornost za doniranu hranu, porezna rješenja i pojednostavili procedure pri doniranju. Francuzi su išli na zakon koji je obavezao trgovce da moraju potpisati sporazume o trajnoj suradnji s humanitarnim organizacijama. Danci imaju vrlo organiziran volonterski sektor koji je odlično premrežen digitalnim rješenjima, Španjolska ima razgranatu i dobro opremljenu mrežu banaka hrane te značajne porezne olakšice za tvrtke koje doniraju. No da bi kod nas uopće bila primjenjiva slična rješenja, potrebno je stvoriti određene preduvjete. Prvo je potrebno podići razinu opremljenosti posredničkih organizacija” ističe.
Kako nam je izjavila Borzan, donacije često nema tko preuzeti, prevesti i adekvatno skladištiti i to u značajnoj mjeri odvraća donatore. Nužno je stalno educirati građane, pogotovo mlade, o vrijednosti hrane i načinima da se smanji njeno bacanje. “Primjer su rokovi trajanja, pola građana uopće ne razumije razliku između „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“. Na tome radim u Europskom parlamentu, da se sustav označavanja roka trajanja izmjeni kako bi bio razumljiviji građanima. I možda najvažnije, nužno je obrazovati društvo, pogotovo mlade o vrijednosti hrane, o tome koliko truda i resursa ide u njenu proizvodnju”, zaključila je.
