Novo istraživanje objavljeno u Environment International potvrdilo je prisutnost mikroplastike u ljudskoj krvi. U studiji koja je uključivala 22 sudionika, utvrđeno je da 80% ispitanih uzoraka ima mikroplastiku. Ovo je prva studija koja dokazuje da mikroplastika može dospjeti u krvotok. U prethodnim studijama mikroplastika je pronađena u životinjama i ljudskom izmetu.
Istraživači kažu da su u nekim uzorcima krvi pronašli do tri različite vrste plastike. Također su u nekim slučajevima pronašli čestice male čak 0,0007 mm. Nalazi sada dokazuju da mikroplastika može putovati kroz tijelo i može se “smjestiti” u organima. Iako su potrebna daljnja istraživanja kako bi se utvrdili učinci plastike na tijelo, znanstvenici koji stoje iza studije kažu da plastične čestice mogu oštetiti tjelesne stanice. Prethodne studije su pokazale da čestice onečišćenja zraka koje se udahnu uzrokuju milijune ranih smrti godišnje. Istraživači se brinu da bi se isti nalazi mogli primijeniti i na mikroplastiku.
Zagađenje plastikom već je godinama veliki problem modernog svijeta. Svake se godine tone plastike bacaju u okoliš. Prethodne studije su pokazale da mikroplastika sada kontaminira cijeli svijet, te da je deset puta više zagađenja mikroplastikom u Atlantiku nego što se mislilo. Prije dvije godine, jedna je studija utvrdila mikroplastiku u proizvodima koji se prodaju na tržištu, a upravo bi oni mogli biti jedan od izvora mikroplastike koja se nalazi u ljudskim tijelima. U ovom trenutku većina izvora hrane koju konzumiraju ljudi vjerojatno je kontaminirana plastikom. Za istraživanje u kojoj je pronađena mikroplastika u ljduskoj krvi analizirani su uzorci od 22 nepoznata darivatelja krvi. Svi darivatelji bili su zdrave odrasle osobe koje vode normalan način života. Među uzorcima, 17 je sadržavalo kontaminaciju mikroplastikom. Polovica uzoraka sadržavala je PET plastiku, koja se obično koristi u bocama za vodu. “Naša studija je prvi pokazatelj da imamo polimerne čestice u krvi – to je revolucionarni rezultat, ali moramo proširiti istraživanje i povećati veličinu uzoraka, broj procijenjenih polimera itd”, zaključuje profesor Dick Vethaak, ekotoksikolog s Vrije Universiteit Amsterdam.
