U proljeće 2011. godine, tvrtka Alaska Airlines uvela je nove uniforme za stjuardese, a nedugo nakon toga stjuardese su počele prijavljivati neobične zdravstvene tegobe, plikovite osipe, otečene kapke prekrivene gnojem, koprivnjaču, a u najtežem slučaju i probleme s disanjem.

Na testovima, koje je tada naručila avionska kompanija i sindikat stjuardesa, otkriveni su tributil fosfat, olovo, arsen, kobalt, antimone, disperzijske boje koje su poznate po izazivanju alergijskih reakcija, toluen, heksavalentni krom i dimetil fumarat, antifungalno sredstvo, koje je nedavno zabranjeno u Europskoj uniji.

No, proizvođač uniformi, Twin Hill, izbjegao je krivnju na sudu, tvrdeći da nijedna od ovih miješanih kemikalija, nije prisutna u dovoljno visokim koncentracijama da izazove sve različite reakcije.

Alaska Airlines je 2013. godine objavio da će nabaviti nove uniforme, ali nije priznao da su uniforme izazvale zdravstvene probleme. Tužba stjuardesa protiv tvrtke Twin Hill odbačena je 2016. godine zbog nedostatka dokaza.

Prisutnost spojeva očituje se mirisom kemikalija

Maclyn, bivša menadžerica proizvodnje mode u New Yorku, kako izvještava The Guardian, podijelila je svoje iskustvo svakodnevnog otvaranja kutija s uzorcima odjeće uvezene iz Azije i Južne Amerike, a pritom je redovito osjećala intenzivan miris sintetičkih kemikalija. Nakon nekoliko godina rukovanja svježe proizvedenom odjećom, pojavio joj se osip na rukama i rukama.

Kada je dermatolog testirao alergije, otkriveno je da je alergična na nekoliko kemikalija koje se obično koriste u proizvodnji odjeće, uključujući plavu disperznu boju koja se koristi za bojanje poliestera.

Nažalost, mnogi su alergeni potpuno legalni 

Kemikalije u odjeći su kompleksno i nedovoljno istraženo područje u proizvodnji tekstila i nema puno dokaza na temelju kojih se može postaviti sigurna granica za njihovo korištenje u modnoj industriji.

Dr. Kirsten Overdahl, znanstvenica s američkog Sveučilišta Duke, godinama je proučavala i katalogizirala disperzne boje kako bi dokazala da izazivaju osjetljivost kože. Većina kemikalija, koje se koriste u tekstilnoj industriji, nije čak ni označena ili katalogizirana u literaturi, a kamoli testirana na sigurnost.

Za neke je kemijske spojeve u odjeći, poput BPA, PFAS-a i ftalata, dokazano da luče hormone i ometaju naš endokrini sustav, uzrokujući niz zdravstvenih problema, uključujući ekstremne varijacije u tjelesnoj masi, umor, neplodnost ili kronične bolesti.

Neke supstancije, kao BPA, mogu se metabolizirati i izlučiti iz tijela, a s vremenom se razgrađuju i nestaju, druge pak, poput teških metala, nakupljaju se u tijelu i okolišu, traju desetljećima ili, u slučaju PFAS-a, zauvijek.

U Sjedinjenim Američkim Državama nema propisanih standarda za to što se može staviti na odjeću i prodavati odraslima. Europska unija je zabranila više od 30 tvari za upotrebu u modi i odbija neke pošiljke na granici, ali njezin program testiranja može se lako zaobići.

Deklaracije na hrani, ali zašto ne na odjeći?

Kada je prehrambena industrija ili kozmetička industrija u pitanju, kontrole toksičnih spojeva su strože, a svi sastojci, prema regulativi, moraju biti navedeni na proizvodu. S modnom je industrijom to malo teže jer je teško pratiti koje se kemijske tvari, niti koliko njih, koristi tijekom procesa proizvodnje – u preradi, tkanju, bojenju, dovršavanju i spajanju odjeće i dodataka.

U EU je uvedena regulativa o tekstilnoj oznaci, ali na oznakama nisu navedeni detalji, kao što je popis kemikalija kojima je tretirana odjeća u proizvodnome lancu. Dakle, na oznaci ćete pronaći jasno naveden sastav svih upotrijebljenih tekstilnih vlakana i svih netekstilnih dijelova životinjskog podrijetla.

Kada bismo imali potpuni popis sastojaka, kao potrošači, mogli bismo doznati koje kemikalije se koriste i jesu li sigurne za zdravlje i okoliš, što bi nam dalo priliku donijeti samostalnu odluku o tome što želimo nositi i podržavati.

Zahtjev za potpunim popisom sastojaka također bi potaknuo modnu industriju da bude odgovornija u korištenju kemikalija i tvari. Proizvođači bi bili prisiljeni na transparentnost o svome proizvodnom lancu i upotrebi određenih sastojaka, što bi ih svakako potaknulo da preispitaju svoje prakse i traže sigurne i održive alternative za svoje proizvode.