O mikroplastici se u javnosti intenzivno počelo pričati nakon što su njezini tragovi pronađeni u utrobama riba i školjkaša, a znanstvenici su u međuvremenu ustanovili da ju prosječan čovjek u organizam unosi već samim boravkom, odnosno disanjem, u zatvorenim prostorima.

Kako piše National Geographic, tim s britanskog sveučilišta Plymouth odlučio je usporediti prijetnju od jedenja divljih školjki u Škotskoj kontaminiranih mikroplastikom s opasnošću od udisanja zraka u tipičnom domu. Njihov zaključak je bio da će ljudi unijeti više plastike udisanjem ili gutanjem sićušnih, nevidljivih plastičnih vlakana koja lebde u zraku oko njih – vlakana koja ostavljaju njihova odjeća, tepisi i drugi predmeti – nego što će to biti slučaj ako jedu dagnje.

Prošle su godine pak znanstvenici iz Nizozemske i Ujedinjenog Kraljevstva objavili da su pronašli sićušne čestice plastike u živim ljudima, na dva mjesta gdje prije nisu viđene: duboko u plućima kirurških bolesnika, te u krvi anonimnih darivatelja. Nijedna od dvije studije nije odgovorila na pitanje moguće štete. Ali zajedno su signalizirale pomak u fokusu zabrinutosti oko plastike prema oblaku čestica prašine u zraku u kojima živimo, od kojih su neke toliko male da mogu prodrijeti duboko u tijelo, pa čak i unutar stanica, na načine na koje veća mikroplastika ne može.

Plastika posvuda

Dick Vethaak, profesor emeritus ekotoksikologije na Vrije Universiteit Amsterdam i koautor studije o plastici krvi, ne smatra svoje rezultate alarmantnima, “ali, da, trebali bismo biti zabrinuti. Plastika vam ne bi trebala biti u krvi.”

“Živimo u svijetu s više čestica”, dodaje, aludirajući na prašinu, pelud i čađu koju ljudi također udišu svaki dan. “Trik je otkriti koliko plastika doprinosi tom opterećenju česticama i što to znači.”

Znanstvenici već četvrt stoljeća proučavaju mikroplastiku, definiranu kao čestice veličine manje od pet milimetara. Richard Thompson, pomorski znanstvenik sa Sveučilišta u Plymouthu, skovao je taj izraz 2004. godine nakon što je pronašao hrpe plastičnih komadića veličine riže na jednoj engleskoj plaži. U godinama koje su uslijedile znanstvenici su locirali mikroplastiku po cijelom svijetu, od dna Marijanske brazde do vrha Mount Everesta.

Šteta još nepoznata

Mikroplastika se nalazi u soli, pivu, svježem voću i povrću te pitkoj vodi.

Japanski znanstvenici sa Sveučilišta Kyushu procijenili su 2021. godine da u gornjim slojevima svjetskih oceana ima 24,4 trilijuna komadića mikroplastike – što je ekvivalent otprilike 30 milijardi boca s vodom od pola litre.

Mikroplastika je – očito je – svuda oko nas.

No odgovori na pitanje koliko je ona štetna se još traže.

Plastika se proizvodi od složene kombinacije kemikalija, uključujući aditive koji joj daju snagu i fleksibilnost. I plastika i kemijski dodaci mogu biti otrovni. Analiza iz 2021. identificirala je više od deset tisuća jedinstvenih kemikalija koje se koriste u plastici, od kojih je više od 2.400 potencijalno zabrinjavajuće, kaže Scott Coffin, znanstveni znanstvenik u Kalifornijskom državnom odboru za kontrolu vodnih resursa.

“Možda ćete pronaći korelaciju između bolesti i mikroplastike, ali teško ćete pronaći uzročnu vezu zbog ogromnog broja kemikalija kojima smo izloženi u svakodnevnom životu”, kaže Denise Hardesty, znanstvenica koja 15 godina proučava plastični otpad u Australskoj organizaciji za znanstvena i industrijska istraživanja.

Laboratorijska ispitivanja pokazala su da mikroplastika uzrokuje oštećenja ljudskih stanica, uključujući i alergijske reakcije i smrt stanica. No do sada nije bilo epidemioloških studija koje bi na velikoj skupini ljudi dokumentirale vezu izloženosti mikroplastici i utjecaja na zdravlje. Umjesto toga, istraživanja su uključivala male skupine ljudi, što ograničava zaključke.

Studija iz 2018. godine otkrila je mikroplastiku u izmetu osam ljudi. Druga studija dokumentirala je prisutnost mikroplastike u posteljicama nerođenih beba. Nedavna studija Vethaaka i njegovih kolega pronašla je plastiku u krvi 17 od 22 zdrava darivatelja krvi; istraživanje pluća otkrilo je mikroplastiku u 11 od 13 uzoraka pluća uzetih od 11 pacijenata.

Odgovori se još uvijek traže

U obje studije pronađene plastične čestice bile su prvenstveno nanoplastika, manja od jednog mikrometra. Oni pronađeni u studiji krvi bili su dovoljno mali da su se potencijalno udahnuli – iako Vethaak kaže da je također moguće da su progutani. Mogu li takve čestice prijeći iz krvi u druge organe, posebice u mozak, koji je zaštićen jedinstvenom, gustom mrežom stanica koje čine barijeru, još uvijek nije jasno.

“Znamo da se čestice mogu prenositi cijelim tijelom kroz krv”, kaže Vethaak.

Albert Rizzo, glavni medicinski djelatnik Američke udruge za pluća, kaže znanost još uvijek nema dovoljno odgovora da bi bilo moguće donositi velike zaključke.

“Je li plastika samo tu i inertna je ili će doći do imunološkog odgovora tijela koji će dovesti do ožiljaka, fibroze ili raka? Znamo da je mikroplastika posvuda. Ne znamo dovodi li prisutnost u tijelu do problema”, rekao je.

Kaže da bi najrelevantnija analogija mogla biti desetljećima dugi napor da se uvjeri vlade diljem svijeta da pušenje uzrokuje rak. “Dok smo dobili dovoljno dokaza koji bi doveli do promjene politike, bilo je prekasno”, kaže on. “Vidim da je plastika ista stvar. Hoćemo li za 40 godina saznati da je mikroplastika u plućima dovela do preranog starenja pluća ili do emfizema? Mi to ne znamo. Možemo li u međuvremenu plastiku učiniti sigurnijom?”, pita se stručnjak.