Vijest da je završila UN-ova klimatska konferencija COP27 koja se održavala protekla dva tjedna u Egiptu, na kraju zapravo nije niti bila vijest. Vrlo je malo medija prenijelo da smo odustali od spašavanja klime, a ako i jesu, daleko je to bilo od – vijesti dana. Povijesnim uspjehom nazvana je usvojena mlaka rezolucija kojom se predviđa stvaranje namjenskog fonda za financiranje klimatskih šteta koje su već pretrpjele posebno ranjive zemlje. Mislite da će sada razvijene zemlje i naftne kompanije pohrliti napuniti taj fond? Ma dajte…

Rezolucija ne predviđa nikakve konkretne i praktične detalje, a razvijene su zemlje još prije više od deset godina, obećale 100 milijardi dolara godišnje zemljama u razvoju do 2020. za suočavanje s klimatskim promjenama i prilagodbu njima. To se nikada nije dogodilo… Podsjeća me to na jedan moj nedavni razgovor u koji je završio riječima – sad ćeš vidjeti koliko vrijedi riječ jednog ministra… Da, niti to se nikada nije dogodilo.

Naftni lobi je još jednom izašao kao pobjednik. Toliku koncentraciju novaca izgleda da je nemoguće pobijediti bez obzira na to što ćemo na kraju sami sebe uništiti. Na konferenciji nije nađeno rješenje za smanjenje ili ukidanje korištenja fosilnih goriva. Napori desetaka zemalja da uključe obvezu postupnog smanjenja svih fosilnih goriva bili su neuspješni nakon oštrog otpora Saudijske Arabije i Rusije. Umjesto konkretnog sporazuma, dobili smo frazu o potrebi za “energijom s niskim emisijama” — što bi omogućilo kontinuiranu proizvodnju fosilnih goriva u kombinaciji s tehnologijom za hvatanje ugljika za zadržavanje emisija. Da, tehnologija hvatanja ugljika postoji, ali ovo je ipak čista farsa…

Da ironija bude veća, sve se ovo događa u godini u kojoj su tijekom prvih devet mjeseci, sedam najvećih privatnih naftnih kompanija ostvarile oko 150 milijardi dolara čistog profita. Toliko o energetskoj krizi… U isto vrijeme vlade širom svijeta na subvencioniranje naftnih i plinskih kompanija troše 64 milijarde kroz javne potpore, a ove godine će zbog tzv. energetske krize taj iznos biti još i bitno veći. Saudijska Arabija i Rusija su naravno najveći proizvođači nafte. Ova potonja trenutno i vrlo aktivno uništava energetsku infrastrukturu Ukrajine i time izravno dovodi milijune ljudi na rub smrti od smrzavanja tijekom ove zime koja upravo počinje.

Cilj ograničavanja zagrijavanja atmosfere na 1,5 stupnjeva Celzijusa u odnosu na predindustrijsko doba, a koji je dogovoren još 2015. u Parizu pa ponovo prošle godine u Glasgowu očito postaje nemoguća misija. U svemu ima i dosta simbolike. Konferencija u Egiptu održana je nedaleko poznate planine Sinaj, mjesta svetog mnogim religijama. Klimatska kriza koja postepeno postaje klimatski kaos bit će kriza biblijskih dimenzija. U našem slučaju neće samo gorjeti jedan grm, gorjet će cijela planeta.

Prije dva tjedna, na početku konferencije u Egiptu, u prvom su planu bile velike riječi i krilatice – pravda, ambicija, sada ili nikada. Lideri današnjeg svijeta su odabrali – nikada. Nedavna poplava u Pakistanu raselila je 33 milijuna ljudi i odnijela 1,2 milijuna hektara obradive zemlje nakon što su ovogodišnji usjevi već bili uništeni dugim toplinskim valom. Upravo kako su znanstvenici predvidjeli – vremenski ekstremi vode u katastrofu… Pakistan međutim, u većini medija nikada nije bila glavna vijest.

Glavna vijest u svim medijima jest da je počelo svjetsko prvenstvo u nogometu. Moderni gladijatori zabavit će narod kao u starome Rimu. Tamo su gladijatorske igre bile na vrhuncu upravo u vremenu kada je počeo pad te drevne civilizacije. Ovo svjetsko prvenstvo igrat će se na klimatiziranim stadionima za čije će se hlađenje potrošiti ogromne količine energije. Stadionima koji su u neljudskim uvjetima gradili migrantski radnici iz Nepala, Bangladeša i Indije prilikom čega je poginulo oko 6000 takvih nesretnika.

Sličnost sa starim Rimom neumoljivo se nameće… Šlag na tortu meni je bila vijest da će hrvatski učenici moći gledati nogometne utakmice umjesto redovite nastave. To će valjda biti bitan doprinos njihovom obrazovanju. Svaki puta kad pomislimo da je populizam u Hrvatskoj dosegao svoju najnižu razinu, uvijek se iznova iznenadimo.