Od malih nogu sam bila kreativna. Uvijek sam nešto bojala, farbala, šivala, sjeckala i bušila. To je nekako oduvijek bilo moje okruženje. Sve me je zanimalo, uvijek sam bila s alatima i bušilicama, kroz smijeh nam je ispričala Milijana Jovičić, kreativka iz čije radionice izlaze najunikatnije torbe.

Kada više ne mogu svirati dobro poznate melodije, kada je njihova površina prepuna ogrebotina do te mjere da ih netko poželi baciti, tu nastupa Milijana. Obilazi buvljake i trgovine, a onda od njih napravi torbe i tako produlji vijek trajanja gramofonskoj ploči.

“Ideja je krenula tako što sam na jednoj svojoj starijoj torbi zakačila dvije ploče uz pomoć komada kože. Odmah mi je bila odlična i nosila sam ju posvuda, a ljudi su me ispitivali gdje sam ju kupila. Tako su, malo-po malo, krenuli upiti“, objasnila je.

Sve je radila spontano 

Nikada, kaže, nije sjela za stol, napisala poslovni plan i rekla samoj sebi „ovime ću se sada baviti“. Naprotiv, njen se put razvijao polagano i jednostavno, bez velikih priprema, kreativno. Trebalo joj je neko vrijeme da svoj brend Mishurasta postavi na noge, a danas svakodnevno dobiva upite za torbe koje proizvodi.

“U početku mi nije bilo jednostavno. Rodila sam treće dijete i bližio se kraj mom porodiljinom i trebala sam se vratiti na posao u struci, iako mi to nikada nije bilo nešto najomiljenije. Bila sam već umorna i bilo mi je teško i baš tad se negdje rodila ova ideja“, priznala je Milijana.

Podržala ju je tada cijela obitelj i bez njih, kako nam je sama rekla, ne bi uspjela. “Da nisam imala podršku svog supruga morala bih se zaposliti u struci, no uz njegovu pomoć mogla sam ovo razvijati kao hobi i sada mi je to poslije četiri godine i izvor prihoda. Sada sama prilagođavam svoje vrijeme“, kaže.

Kako nam je kroz smijeh rekla, nedostaje joj ponekad da se ujutro našminka i ode na posao, a ne da ustane i buši u ploče. No, fleksibilnost uvijek prevagne.

‘Samo bih radila i radila’

Da bi napravila jednu torbu od gramofonskih ploča Milijani treba u prosjeku jedan dan, ali to nikada ne radi tako. Uvijek odredi dan za, primjerice, bojanje, drugi dan kroji, treći dan buši i slično.

“Sve četiri godine sam sama u svemu ovome što se tiče proizvodnje. Sama komuniciram s kupcima, sama sam sebi i fotograf. Kada bih se odlučila za izradu web stranice i sve ovo podigla na neki viši nivo, imala bih više narudžbi, ali onda bih nekoga zaposlila. No, za sada mi je gušt da sve ovo i dalje radim sama“, objasnila je.

Sve to ponekad zna biti naporno, ali Milijana kaže da joj nikada nije bilo teško izrađivati torbe. “Većinom me umaraju stvari koje se ne tiču same izrade torbi, nego su to objave na društvenim mrežama i komunikacije, a kada radim torbu to mi nikada nije naporno. Ja bih samo radila, radila i radila i to me uvijek najviše ispunjava”, rekla nam je.

Spašava ploče 

Ima nešto posebno u tome da sama dolazi do ploča s kojima radi. Obožava nedjelju ujutro provoditi na Hreliću u potrazi za novim-starim komadima. Kako je u ovom poslu sada već duže vrijeme, često ploče dobije na poklon. “Na buvljacima bude ploča bez omota koje kisnu. Oštećene su i ne mogu se više koristiti za slušanje glazbe, nego isključivo u svrhu interijera. Zato je ovo što radim spašavanje ploča”, rekla je Milijana.

Referirala se pritom na negativne komentare da uništava ploče. Oni ju, priznala nam je, nimalo ne diraju. Naprotiv, naučila je da kada takvima jednom objasni što ona zapravo radi i kako nabavlja ploče, ljudi većinom shvate. “Naljepnice izrađujem sama jer nisam luda da bušim Queen ili Pink Floyd. Ploče su se ponovno vratile u modu i to je sada užasno skup sport. Ponavljam, to su reciklirane oštećene ploče. To je spašavanje ploča, a ne uništavanje”, jasno je poručila.

Njene torbe zapravo produljuju rok trajanja omiljenim glazbenim naslovima na komadu vinila, čineći ih tako opipljivim i svakodnevnim. Kada se kupe, Milijanine torbe dolaze prazne, a zapravo su pune uspomena.