Pred nama je još jedna Međunarodna noć šišmiša, jubilarna jer se održava 25. put, osmišljena radi popularizacije važnosti očuvanja ove skupine životinja, najneobičnijih sisavaca jer su jedini koji lete, javili su iz Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.
Noć sa subote na nedjelju posljednjeg vikenda u kolovozu rezervirana je za šišmiše diljem svijeta, kada mnogi građani i njihova djeca sudjeluju u radionicama, stručnim vodstvima i drugim edukativnim akcijama kako bi otklonili brojne neutemeljene strahove prema ovim zanimljivim i važnim životinjama, naučili nešto novo i podsjetili se na dobrobiti koje imamo od šišmiša.
“Globalno, deseci pa i stotine vrsta šišmiša hrane se nektarom i plodovima i imaju važnu ulogu u oprašivanju i rasprostranjivanju sjemenki, iznimno važnoj usluzi ekosustava koju priroda besplatno daje čovjeku, i koja je preduvjet za uspješan proces nastanka hrane. Mango, avokado, banane samo su neki od plodova koji nastaju zahvaljujući šišmišima. Manje je poznata činjenica da šišmiši jedu nametnike koji napadaju stablo kakaa i time pridonose njegovom uspješnom uzgoju, rastu kao i proizvodnji čokolade”, stoji na stranicama Ministarstva.
Bez njih nema zdravog sustava
Šišmiši koji žive u umjerenom pojasu – pa i u Hrvatskoj – hrane se muhama, komarcima, moljcima; predatori su kukcima i neizostavni su u kontroli populacija insekata, od kojih su mnogi štetnici u poljoprivredi i šumarstvu pa šišmiše smatramo i prirodnim insekticidima. U prosjeku jedan šišmiš na noć pojede oko tisuću insekata. Bioindikatori (pokazatelji) su zdravih ekosustava, zdrave prirode, jer brojnost vrsta i populacija šišmiša znači da je i okoliš u kojem žive i opstaju zdrav, otporan i stabilan.
Mit je da su šišmiši slijepi – oni vide, ali im taj osjet nije najpotrebniji. U prostoru se kreću zahvaljujući eholokaciji – sustavu orijentacije pomoću odbijenih kratkih ultrazvučnih valova. Pomoću eholokacije orijentiraju se i hvataju plijen.
Dugo žive
Mit je da se šišmiši zapleću u kosu ljudi kao i da su šišmiši vampiri.
Iznimno dugo žive – rekorder je brkati šišmiš (Myotis brandtii) nađen u špiljama sibirske Rusije 2005. Prstenovan je 1964., a u divljini je preživio najmanje 41 godinu. Novija genetska istraživanja dugovječnosti šišmiša mogla bi u budućnosti omogućiti i ljudima produljenje životnog vijeka.
“Brojnost vrsta šišmiša najveća je u tropskom i suptropskom području i opada prema polovima. Dosad je u svijetu opisano preko 1400 vrsta. U Europi su zabilježene 52 vrste šišmiša, u Hrvatskoj su do sada zabilježene 34 vrste, a zaštićeni su u sklopu Direktive o staništima koja je prenesena u nacionalni Zakon o zaštiti prirode te se na njih primjenjuje Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama”, naglašavaju iz Ministarstva.
Mali šumski šišmiš prelazi više od 2200 km
Iako većina ljudi veže šišmiše uz podzemna staništa, oni svoja skloništa nalaze i u dupljama i pukotinama stabala. Biraju toplija skloništa ljeti kako bi odgojili mlade u tzv. porodiljnim kolonijama, nakon čega u pravilu sele u hladnija skloništa zimi u kojima hiberniraju jer zimi nema kukaca. Ta skloništa mogu biti udaljena i više desetaka kilometara, a jedna od najvećih migracija u Europi zabilježena je za malog šumskog šišmiša (Pipistrellus nathusii) koji prelazi i više od 2200 km. Zbog gubitaka prirodnih staništa nastanjuju napuštene, pa i naseljene objekte u gradovima i selima – tavane, kutije roleta, karniše, pukotine fasada i slično. Zbog predrasuda i neznanja ljudi često uništavaju skloništa šišmiša.
U Europi se populacije smanjuju pa im u nekim zemljama prijeti izumiranje. Najčešći razlozi su uništavanje staništa u kojem love i skloništa u kojima obitavaju. Većina vrsta šišmiša ima samo jedno mlado godišnje, a postotak smrtnosti novorođenih iznosi i više od 50 posto pa se populacije pojedinih vrsta vrlo teško oporavljaju. Čak četvrtina ukupnog broja vrsta šišmiša nalazi se u nekoj od kategorija ugroženosti prema Međunarodnoj uniji za zaštitu prirode (IUCN) pa su jedna od najugroženijih skupina sisavaca.
