Laura Sajko je 24-godišnja akademska slikarica koja promišlja i istražuje načine kako svojim djelovanjem može zaštititi okoliš i sačuvati prirodu. Tijekom slikanja koristi boje koje ne štete ljudskom zdravlju, no kako još uvijek na tržištu ne može pronaći najbolje alternative, za slikanje često koristi drvene bojice. Slobodno vrijeme voli provoditi u netaknutoj prirodi pa i sama nastoji djelovati tako da ju očuva i zaštiti.
“Najviše me boli kada vidim prljave vodene površine. Kada na jedrenju peremo posuđe, sapunica ne ostaje kamuflirana u cijevima nego direktno ulazi u more. Nakon ručka može se vidjeti sjaj od deterdženta kako pluta na površini mora koje je do tog trena bilo netaknuto. Uvijek pomislim – da, baš sam ja ovo sad učinila. Zato na jedrenjima uvijek nosim ekološka sredstva za pranje posuđa i higijenu. Shvaćam da svojim djelovanjem čovjek neminovno ruši sklad prirode, no mislim da je bitno truditi se što manje zagađivati i tražiti alternativne opcije”, objašnjava Laura.
Iako je svijest o ekologiji zastupljena među umjetnicima, većinom se ona odnosi na teme i motive koje slikaju, a ne toliko na materijal koji koriste prilikom slikanja. Štetne kemikalije i gomilanje otpada narušavaju prirodni sklad i ugrožavaju prirodu, a kako bi izbjegli negativne učinke, takve proizvode možemo zamijeniti ekološki prihvatljivijim proizvodima ili ih potpuno izbjegavati. “Slikari zapravo ne mogu biti vegani, tj. promovirati takav način života jer u slikarstvu zapravo postoje dvije opcije: ili se koriste štetne kemikalije pa se zagađuje okoliš ili se koriste proizvodi životinjskog porijekla”, ističe, “To je meni osobno dosta zanimljivo jer nas na akademiji uče da, ako imaš neku ideju, da se ona mora izvesti do kraja. To znači da ako je neki umjetnik zagovornik veganskog stila života i u njemu nalazi smisao za svoje djelovanje, onda stvarno može ozbiljno biti potresen saznanjem da on to jednostavno ne može biti.”
Kako se u svakodnevnom životu trudi koristiti ekološki prihvatljiva sredstva za čišćenje, higijenu i kozmetiku, bilo joj je logično koristiti ekološki prihvatljive proizvode i na poslu. Naime, slikarske boje sadrže štetne kemikalije i prilikom pranja slikarske opreme, završe u odvodu. Slikarska boja se nikada ne bi smjela bacati u odvod, već zbrinjavati kao opasni i štetni otpad iz kućanstva.
“Svijest o ovoj činjenici jako je malena, i nitko koga poznajem, uključujući i sebe, ne zbrinjava boju na pravilan način. Svi peremo kistove i palete u umivaonicima. Akrilne boje koje se danas najčešće koriste u slikarstvu zapravo su plastika, a ispiru se vodom i deterdžentom. Prilikom pranja kistova troši se velika količina vode i plastika završava u prirodi. Ako se pak peru kistovi od ulja, koriste se razrjeđivači. Ako se radi o slikanju ugljenom ili pastelama, crtež se treba fiksirati za podlogu kako se ne bi obrisao. Fiksiranje crteža za podlogu vrši se fiksativima u spreju koji sadrže štetne potisne plinove. U slikarstvu se koriste još i razna ljepila, a sve to u određenim količinama završi u zraku ili vodi. Pakiranja boja (tube) ne mogu se reciklirati”, govori Laura.
Ekološki prihvatljivije zamjene za slikarski materijal još uvijek nisu lako dostupne u Hrvatskoj, cijene takvih proizvoda su visoke, izbor tonova i sjaj su manji pa je i umjetnički izričaj uvelike ograničen. “Neke otopine ili impregnacije za platna mogu se napraviti u ateljeu, starom slikarskom tradicijom te su tako pogodnije za okoliš od gotovih kemikalija, no to znači da ih slikar radi sam za što je potrebno mnogo vremena, ponekad i više dana. Sve to utječe na dinamiku i tehniku slikanja. Na kraju dana, imam osjećaj da tvrtke koje rade boje tek počinju istraživati ekološke opcije, a ni te opcije nisu u svim aspektima dobre. Nositi sve to u umu ponekad doista blokira umjetničku slobodu”,zaključuje slikarica.
