Jedna takva neobična osoba, koja si je za životni cilj postavila očistiti i svoje i tuđe jest Romeo Ibrišević – osnivač udruge Zelene stope, čiji je cilj već dvadeset godina čistiti Hrvatsku od automobilskih olupina.

Prvo logično pitanje jest – zašto?

U devedesetima Romeo je bio vodeći fotoreporter dnevnog lista „Vjesnik“. To je bilo doba kada su tiskani mediji vladali, a kako biste snimili dobru fotografiju trebao vam je talent i znanje. Njegove ratne fotografije prenosili su vodeći svjetski mediji, kao što su Herald Tribune i Newsweek, a nakon karijere u Vjesniku, Romeo se okrenuo drugoj vrsti fotografije.

Daleko od gradske gužve, mir je pronašao u fotografiraju krajolika i predivne prirode, kojom se Hrvati tako vole hvaliti. No, njegov (duševni) mir poremetile su fotografije na kojima je uvijek nešto smetalo: automobilske olupine. Pronalazio ih je na livadama, između drveća, bačene u jezera i rijeke, a hrđave rugobe su poput fluorescentnih piksela ometale fotografsko oko.

Budući da je stvarao u doba kada nije bilo programa kao „Photoshop“, a i Romeo ima jako istančan osjećaj za pravdu, nije bilo druge, nego olupine maknuti vlastoručno.

“Počelo je prije dvadeset godina u Samoborskom gorju, na čijim obroncima živim. Uočio sam olupinu starog Trabanta u potoku Ludvić i odlučio je izvaditi uz pomoć dobrih ljudi. Simbolično, u tom su potoku nekad Samoborci tražili zlato, a ja sam našao staru krntiju”, kaže Ibrišević, koji je na ovaj način započeo svoju priču.

Prvih nekoliko olupina maknuo je uz pomoć prijatelja istomišljenika, a onda shvatio da je stvar ozbiljnija nego se na početku činila. Budući da nije zauvijek napustio novinarske vode, često je fotografirao za automobilske magazine, zbog kojih je odlazio na sajmove automobila.

„Obilazili smo sajmove automobila, Pariz, Ženevu, Tokio, Frankfurt, Torino, i s jednog putovanja vratio sam se s pitanjem: ‘Gdje završavaju svi ti lijepi novi auti?’ Jasno, naokolo u prirodi! Bio je to okidač“, kaže Romeo.

Više od 20 godina čisti prirodu

Trebao mu je plan. Prvo je otišao do glavnog urednika Josipa Mušnjaka, a onda su zajedno otišli do resornog ministra za zaštitu okoliša Bože Kovačevića, od koga je Romeo dobio dopuštenje da uđe u nacionalne parkove i pokupi odbačene karoserije.

Tako nekako kreće priča o najpoznatijoj akciji Zelenih stopa „Očistimo Hrvatsku od automobilskih olupina“: krenulo se s mjestima na kojima je bacanje smeća strogo zabranjeno, a kamoli odlaganje nečega kao što su stari automobili: parkovi prirode i nacionalni parkovi.

Preko dvadeset godina Romeo, uz pomoć članova udruge i ljudi dobre volje, čisti „Lijepu Našu“: prošao je više od 500 000 kilometara, a iz prirode je do sada uklonjeno preko 16 000 olupina automobila.

I opet, možemo postaviti pitanje – „zašto“?

„Tko će ako ne ja? Kada ako ne sada?“ – odgovara jednostavno Romeo koji u životu ne voli previše kompliciranja. Smetale su mu olupine dok je snimao fotografije pa ih je maknuo. Osobna priča razvila se u jednu ekološku koja bi se trebala ticati svih nas.

Romeova priča stigla je do ušiju onih kojima je stalo. U većini slučajeva pomagali su prijatelji, poznanici koji su postali prijatelji, susjedi i slučajni prolaznici. Romeo uvijek naglašava – Zelene stope su ljudi.

„Tu je cijela četa njih: Zlatko Zelić, Korčulanin i policajac, koji sa svojim kamiončićem s kranom izvlači krame. Grga Šojer, koji ima sinove Erika i Ernesta, oni su pozvali Zelene stope u školu, a nakon predavanja sva su djeca pitala gdje mogu “lajkati” sve to što su čuli i kad bi se mogli pridružiti akcijama. Tu je i Slobodan Kovač „Bobo“, vegetarijanac iz Like koji će uvijek upozoriti da Bog uvijek prašta, ljudi ponekad, a priroda nikad, a da bi u prirodi morali ostavljati samo zelene stope. Moja Ines Ibrišević dobra je vila naših društvenih mreža i weba, a moram spomenuti i Ivana Lončara, ali i susjeda Velimira Skendrovića Eku, ljude koji i u šetnji skupljaju najlonske vrećice i limenke. Pomaže nam i profesionalni ronilac u penziji Miljenko Marukić, koji je iz mora izronio tone guma i auta. Za mog prijatelja Stevu Čubrića, automehaničara, ne znam ni kako je došao u Zelene Stope, a s nama je uvijek i Marin Perković, bivši ravnatelj Nacionalnog parka Mljet, strastveni planinar i ljubitelj prirode. Pomažu i uži i širi članovi obitelji u obliku pripreme hrane za vrijednu ekipu koja sudjeluje u akcijama, svima je uvijek najdraža greblica“, s ponosom se hvali Romeo, koji upozorava da bi u prirodi trebali ostaviti samo tragove svojih stopa. Zelenih po mogućnosti.

Priča se proširila pa su se u akciju uključila i neka poznata imena kojima je priroda važna.

„Nazvao sam tadašnju ministricu zaštite okoliša Mirelu Holy i rekao joj da u subotu radimo akciju na Žumberku te da bi ona mogla biti Crvenkapica. Rekao sam joj da imamo i prepariranog vuka te da idemo maknuti neke olupine iz šume. Jednostavno sam ju pitao je li zainteresirana pomoći nam“, rekao je Romeo, a na to je dobio ovakav odgovor: „Joooj, zgodna ideja! Baš imam crveni kompletić, jučer sam ga vidjela u ormaru. Kada treba doći i treba li što donijeti?“ Bila je jednako kratka i jasna ministrica, koja se nakon toga još nekoliko puta s prijateljske razine priključila akcijama.

Akciju je podržao Ivica Kostelić, koji je odmah shvatio što i kako.

Zelene stope 

„Čuo sam da Ivica često vježba u prirodi pa sam probao. Ivek je shvatio da se usred ljeta može skijati na Stojadinu, a njegova snaga itekako nam je pomogla u našim akcijama. Nekad treba samo imati kliker i prebrikati priču“, otkriva Romeo da i olupina može dobiti drugu svrhu.

Zelene stope već desetak godina slijedi i Hrvatska pošta.

„Naš član Miljenko Rešetar, poštar iz Samobora, zarazio je sve poštare Jastrebarskog, Samobora i Svete Nedjelje idejom zelenog pa oni već desetak godina dojavljuju kad nađu olupinu, a onda pomognu i čistiti“, objasnio je Romeo koji ponosno ističe i dragu akciju Hrvatske pošte „Razglednica više, olupina manje“.

Ovim jedinstvenim volonterima pomažu i sponzori koji su prepoznali vrijednost akcije i nesebično pomagali u tome da olupine budu smještene tamo gdje im je i mjesto.

„Zahvaljujući njima uspjeli smo brže i lakše ukolniti velik broj olupina, no nažalost još uvijek ih ima posvuda u našoj zemlji, čak i na zaštićenim područjima, u nacionalnim parkovima i parkovima prirode te u ostalim prirodnim i turističkim draguljima.“

Nepredvidive situacije

Iako se ova ekološka priča čini zabavnom, radi se o teškim akcijama, o opasnim materijalima i nepredvidivim situacijama.

„Nekad su se auti prešali pa bismo naišli na zaostalu minu. Kad bi ju preša stisnula, sve bi se streslo. Hvala Bogu, svi smo živi i zdravi. Bilo bi i iskrenja od naprezanja, zapalio bi se i šumarak. Opasni su ti auti u prirodi, kad sunce upre u staklo, pitamo se odakle požari“, objašnjava Romeo.

Romeo, Zelenko i svi ljudi dobre volje pomagali su da se olupine maknu s morskog dna, s najviših planina i da livade budu bez metalnih ukrasa. Uz pomoć ronilaca vadi olupine iz Jadrana, poput kamiona u Štinjanskoj uvali ili uz pomoć volontera u slučaju otpada u vodocrpilištu kod Zadra.

„Našli smo aute na vrhu Dinare, u minskom polju kraj Osijeka jednu je peglicu u vis podigla vrba, vadili smo hrđave kamione sa dna mora, a nedavno smo našli i autobus na najljepšoj plaži na Mljetu“, prepričava Romeo, koji ovim putem najavljuje i svoju knjigu.

„U tih sam 20 godina prikupio toliko ludih priča i još luđih likova da sam odlučio to sve zapisati i objaviti. Primam sponzore.“

Plastični trag koji ostaje

I iako je glavni fokus na olupinama, začudili biste se koliko drugog smeća Zelene stope pronađu u prirodi. Bude tu svega, a najveći problem često su obične, bezopasne i „samo par centi“ skupe plastične vrećice. Iako nam ih sve rjeđe nude u dućanima, plastični trag pratit će nas još puno stotina godina, a najviše će štete od toga imati priroda, odnosno mi sami.

Trud Zelenih stopa prepoznat je i na državnoj razini, a među dražim nagradama Romeo ističe nagradu „Velebitska degenija“ za članak u Meridijanima 2015. godine za najbolji rad u tisku, agencijskom i internetskom novinarstvu (članak: „Pazite da vas ne zatrpaju bale smeća“). Apokaliptična je to priča o 120 000 tona baliranog smeća ispred samog Varaždina, grada koji se diči kulturnom baštinom, baroknim večerima i želi biti europska prijestolnica kulture.

Budući da je prije svega fotograf, Romeo je pronašao i umjetničku crtu svog poziva i u akciju uključio najpoznatije hrvatske slikare. Još od 2018. Romeo je počeo suradnju s 30 hrvatskih umjetnika. Oni na njegove fotografije, isprintane na slikarsko platno, ugrađuju svoju fantaziju i tako nastaju nova umjetnička djela. Svoju viziju akcija napravili su: Abel Brčić, Ana Dana Beroš, Ante Bakter, Antonija Cesarec, Antun Matep, Bachrach & Krištofić, Branko Kovačić, Dalibor Jelavić, Dimitrije Popović, Emilija Karlavaris, Ivica Šiško, Ivona Jurić, Izvor Oreb, Jugan Splivalo, Korana Gajski Filipović, Ksenija Turčić, Marijana Ivanešić, Mersad Berber, Mijo Kovačić, Milan Komljenović, Milan Trenc, Milena Ulić, Miljenko Bengez, Nenad Opačić, Oto Reisinger, Romeo Magaš, Silva Krajačić, Stephan Lupino, Stipe Nobilo, Svjetlan Junaković, Vatroslav Kuliš, Zdenko Bašić, Željko Prstec, Žiga Popijač.

Jedna takva izložba predstavljena je u Rimu u suradnji s rimskom gradskom upravom, Ministarstvom vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske i Veleposlanstvom RH u Rimu pod nazivom “Hrvatska kakva se rijetko viđa”, a prikazani su radovi dvojice fotografa: Romea Ibriševića i Miljenka Markulića.

Postavit ćemo opet isto pitanje: „Zašto Romeo to sve radi?“ Bilo je onih koji su nagađali da Romeo zarađuje velike pare od uklanjanja olupina iz prirode. Često je ponavljao sljedeću rečenicu:

„Baš mi je blentavo jer svi misle da imaš nešto ispod stola, da švercaš. Ali ne shvaćaju da se s tih auta sve skinulo: i bakar, i sve što je išta vrijedilo godinama se čerupalo. Prvi je bacio auto, drugi je došao po neki žmigavac, treći po kvaku za fićeka jer mu baš taj dio fali“, ponavljao ju je, a onda je prestao.

Nije imalo smisla. Baš kao što to često bude s umjetnicima, neshvaćeni su. Naslušao se Romeo onih floskula „Država bi trebala …“ ili „Nije moje …“ ili „Budem poslije …“ Oni koji su trebali, pronašli su smisao u ideji Zelenih stopa. Ideja je to kojom se uči djecu u vrtiću, isprazno ponavlja u osnovnoj školi, a onda se nekako, kad dođu „ozbiljni životni problemi“, izgubi. Ideja o tome da imamo samo jedan Planet, da smo sami odgovorni i za svoj otpad, i za svoje smeće, a ideja koje se Romeo drži preko 20 godina ostaje:

„Tko će ako ne ja? Kada ako ne sada?“.

Ines Ibrišević