I danas se sjećam se kako je znakovito počelo. Još tamo negdje početkom godine, u trenutku kada je do Klimatske konferencije u Glasgowu bilo još više od deset mjeseci, otkrili smo da hotelskih soba u Glasgowu više – nema. Naime, privatna je tvrtka uz autorizaciju britanskog ministarstva zakupila gotovo sve hotelske kapacitete i pokušavala ih prodavati nacionalnim delegacijama uz nevjerojatne uvjete. Cijene su podignute za nekoliko puta, a sobe su se mogle rezervirati isključivo u paketima po sedam ili čak dvanaest dana. Rezervacije su naravno bile “non refundable”, a očekivalo se i vrlo ozbiljno avansno plaćanje. Uslijedilo je višemjesečno ogorčeno pregovaranje na najvišoj razini, u jednom trenutku je konferencija bila čak i na rubu održavanja. Na kraju je nekakav dogovor ipak postignut, delegati su smješteni, ali gorak okus krajnje pohlepe i komercijalizacije bez skrupula je ostao.

Nažalost, ovo je i konačni dojam Klimatske konferencije COP26 od koje smo (ipak) dosta očekivali. “Pariz je obećao, Glasgow treba napraviti!” – samo je jedna od jakih rečenica koja se ove godine mogla često čuti i koja je trebala pokazati da politička elita ovaj puta misli ozbiljno. Da neće ići tako glatko, bilo je jasno već i prije samog početka. Niti tjedan dana prije Glasgowa, najbogatije države svijeta, tzv. G20 koje su, usput, odgovorne za 80% svjetskih emisija stakleničkih plinova, sastale su se u Rimu gdje se nisu uspjele dogovoriti kako se zajednički boriti protiv klimatskih promjena. Zajednička izjava – klimatske promjene najveći su izazov našeg doba, nije baš zvučala obećavajuće…

Konferencijom su od prvog dana dominirale vijesti o novim financijskim partnerstvima, fondovima i milijunima novaca – ubrzo je postalo jasno da se cijela priča svodi na to može li se naći načina da bogati u klimatskoj krizi zarađuju više ili barem jednako kao i do sada, a da o nekoj novoj pravednosti neće biti ni govora. Konačan dogovor objavljen je tek u subotu oko 21 sat, više od jednog dana kasnije nego što je bilo prvotno planirano. I ponovo, u prvom planu dogovora je – novac. Jedina dobra vijest da je ovo prvi klimatski sporazum koji eksplicitno planira smanjenje ugljena, najgoreg fosilnog goriva za emisije stakleničkih plinova (ali ne i njegovo napuštanje). Konačni dogovor obećava nešto više novca za zemlje u razvoju – kako bi im se pomoglo u prilagodbi na klimatske utjecaje, ali ni oni nisu dobili koliko su tražili.

Obećanja ne idu dovoljno daleko da ograniče porast temperature na 1,5°C. Ideja prestanka korištenja ugljena razvodnjena je nakon što je Indija u posljednjem trenutku iznijela prigovore, predsjedavajući Konferencije Alok Sharma zbog toga je doslovno – zaplakao. Kao dio sporazuma, države su se obvezale i da će se sastati sljedeće godine kako bi obećale daljnje veće smanjenje ugljika kako bi se mogao postići cilj od 1,5°C – predstava za publiku sljedeći put će se održati u Egiptu. Svi znamo što se može očekivati ako se cilj od 1,5°C ne postigne…

Na kraju smo svi nezadovoljni. Zemlje u razvoju ostale su nezadovoljne nedostatkom napretka u ideji da bi bogatije zemlje trebale nadoknaditi siromašnijima za učinke klimatskih promjena kojima se ne mogu prilagoditi, ali to je ionako bilo teško za očekivati. Kako je još davno napisao naš Tin Ujević – Bogatog idiota svi nazivaju bogatašem, a siromašnog idiota uvijek idiotom. Samo da na kraju svi mi zajedno ne ispadnemo – klimatski idioti. Cijena koju će čovječanstvo na kraju platiti bit će – ogromna.