Intenzivna ljutnja je prema istraživanjima daleko najmoćniji emocionalni pokazatelj hoće li netko sudjelovati u prosvjedima za klimu i angažirati se vezano za ovu temu na druge načine, javlja The Guardian.

Studija koja je pitala 2.000 odraslih Norvežana kako se osjećaju u vezi klimatske krize utvrdila je da je veza s aktivizmom sedam puta jača kod ljudi koji vezano uz klimatske promjene osjećaju ljutnju nego, primjerice, kod onih koji osjećaju nadu da će stvari biti riješene bez katastrofalnog ishoda.

Pokazalo se i da su strah i krivnja emocije koje će u najvećem broju slučajeva izazvati podršku politikama koje se zalažu za stavljanje klimatskih promjena u fokus, dok su tuga, strah i nada emocije koje će najčešće kod ljudi izazvati promjene njihovog ponašanja.

Ekestremi su rijetkost

Ovo je istraživanje pokazalo da većina ljudi ima umjerene osjećaje prema zagrijavanju planeta.

“Problem nije u tome da se ljudi previše boje klimatskih promjena”, rekla je Thea Gregersen, klimatska psihologinja iz Norveškog istraživačkog centra i glavna autorica studije. “Problem je, barem u Norveškoj, to da ih se ljudi ne boje dovoljno.”

Istraživači u Norveškoj su otkrili da se za svaka dva koraka koje osoba napravi na ljestvici ljutnje ona pomakne i jedan korak prema poduzimanju aktivističke akcije. Veza između emocije i djelovanja bila je slabija kod pitanja o smanjenju emisija u svakodnevnom životu i podršci porezu na gorivo.

Psiholozi koji nisu radili na studiji kažu da je mana metode koja uključuje samoprocjenu to što ljudi u takvim upitnicima govore što bi učinili, a ne što su zaista učinili, pa se nerijetko događa da namjere slabo koreliraju sa stvarnim ponašanjem.

Krivi su pojedinci… ili?

Stručnjaci naglašavaju kako i medijsko izvještavanje prepuno propasti i negativne retorike – a nerijetko i netočnih informacija – potiče ljude na očaj i sprječava njihovo djelovanje.

Kada su istraživači u Norveškoj pitali sudionike što ih ljuti, većina je spomenula ljudske akcije kao što su nebriga koja je uzrokovala klimatsku krizu te nedostatak inicijative u pokušajima njezinog zaustavljanja.

To je krivo adresiranje ljutnje, smatra dr. Laura Thomas-Walters, znanstvenica koja radi na Yaleovom Programu za komunikaciju o klimi i aktivistica u pokretu Extinction Rebellion.

“Ljudi bi trebali osjećati ljutnju jer su ih obmanule kompanije koje proizvode i koriste fosilna goriva, kao i vlade koje su dopustile da se to dogodi”, rekla je.

Veza između ljutnje i aktivizma je logična, dodala je. “Već je u nazivu jasno da je aktivizam ‘aktivno’ ponašanje, a ljutnja može potaknuti djelovanje”, kaže stručnjakinja.