Filteri za vodu sve su češći proizvod koji u gradovima ljudi prakticiraju koristiti zbog loše kakvoće vode. Obično su ti filteri napravljeni od materijala koji nisu prilagođeni okolišu, no zahvaljujući studenticama Pratt Instituta u Americi, na tržištu će uskoro biti oni napravljeni ni više ni manje nego od otpada iz kuhinje. Charlotte Böhning i Mary Lempres osmislile su kolekciju ugljičnih filtera za vodu napravljenih u potpunosti bez fosilnih goriva, koristeći otpad od hrane, poznatijeg i kao food waste. Četverodjelni paket filtera, nazvan Strøm, uključuje održivu zamjenu za uloške za filter, štapiće za pročišćavanje koji se mogu dodati, odnosno vrlo jednostavno ispustiti u šalice, boce ili vrčeve s vodom. Tradicionalni filtri za vodu sastoje se od aktivnog ugljena smještenog u plastične patrone, a i ugljen i patrona su općenito proizvedena iz neobnovljivog izbora ugljena i nafte. No, za svoj dizajn Charlotte i Mary razvile su novi materijal bez fosilnih goriva, napravljen pretvaranjem otpada hrane u biogorivo bogato ugljikom i kombiniranjem s prirodnim smolama, tako da se može oblikovati poput termoplastike.

Ovaj filter nakon korištenja, za razliku od 100 milijuna polipropilenskih uložaka koji svake godine završe na odlagalištima, raspasti će se u tlu tijekom jednog mjeseca. “Dok filtriranje našeg ugljika imobilizira štetne zagađivače u vodi, jedina funkcija plastičnog uloška je zadržavanje aktivnog ugljena.U međuvremenu, nabava, proizvodnja i brizganje polipropilena najveći su doprinos utjecaju štetnosti filtera”, tvrdi Lempres. Böhningov i Lempresov materijal postiže sličan učinak korištenjem biougljena, koji proizvode spaljivanjem kora banana, ovčjih kostiju i ostatka hrane iz svojih kuhinja, kao i s lokalnih farmi i restorana, u posebnoj peći u odsutnosti kisika. Taj proces, nazvan piroliza, ne dopušta ugljiku u biomasi da tijekom sagorijevanja stvara ugljični dioksid, već ga pretvara u porozni, visoko upijajući ugljen dok trajno skladišti ugljik koji se nalazi u hrani, a koji bi inače bio oslobođen u atmosferu tijekom raspadanja. “Temelj našeg interesa za biogorivo je sposobnost stvaranja cirkularnosti pretvaranjem otpada u funkcionalan materijal za izdvajanje ugljika”, objasnila je Böhning. “Jedna od prednosti pirolize je ta što kad biogorivo dospije na odlagalište, nastavit će stabilno skladištiti ugljik za razliku od otpada hrane, koji bi zbog uvjeta na odlagalištu proizveo metan”, dodala je. 

Biougljen čak može pomoći u obogaćivanju zemlje, jer se stoljećima koristi kao gnojivo i sve se više koristi za pretvaranje tla u učinkovitije spremnike ugljika. Böhning i Lempres, koji završavaju magisterij industrijskog dizajna na Institutu Pratt, trenutno još istražuju mogu li toksini, metali i plastika imobilizirani u filterima također imati negativne učinke, a kad prođu sva testiranja, proizvod bi se moga naći i na tržištu. Njihov projekt Støm nagrađen je  godišnjom nagradom Material Lab Award škole za dizajn, kojom se priznaju studentski projekti koji otpadu daju novu svrhu.