Snagom sunčeve svjetlosti šume pretvaraju ogromne količine ugljika iz zraka u hranu: šećere za sebe i lišće, koru i korijenje koje hrane životinje i mikrobe. Disanje, koje se događa u stanicama svih živih bića u šumi, oslobađa energiju iz te hrane i ugljični dioksid (CO₂) natrag u zrak. Kako količina ugljika u atmosferi raste, ovaj ciklus se povećava kako bi se održao korak. Metabolički gledano, drveće “trči i dok stoji”. Tijekom cijelog ciklusa, šume “zatvaraju” 33% emisija uzrokovanih ljudskim djelovanjem i “pohranjuju ih” u zemlju svake godine.
U šumi punoj prekrasnih hrastova starih 175 godina, globalne razine CO₂ bile su oko 280 dijelova na milijun (ppm) kada su ta stabla bila sadnice. Sada globalne atmosferske koncentracije prelaze 415 ppm i brzo rastu. Ako ti hrastovi dožive 200 godina, bit će okruženi zrakom koji sadrži oko 550 ppm CO₂. Mogu li zrele svjetske šume podnijeti ove promjenjive uvjete i nastaviti smanjivati naše emisije nastale izgaranjem fosilnih goriva? Kako bi to saznali, istraživači na Institutu za istraživanje šuma Sveučilišta u Birminghamu koristili su stroj za obogaćivanje CO₂ slobodnim zrakom kako bi se u parku napravila atmosfera slična onoj prije 50-ak godina. Prvi rezultati su tu. U krošnjama je stopa fotosinteze i do trećine veća u sunčanim ljetnim danima na dijelovima bogatim CO₂. Tijekom vegetacije rast je oko petine. To su velike brojke: zamislite da vam se godišnji prihod poveća za petinu. Fotosinteza je prihod šume od ugljika.
Od početka eksperimenta 2017. godine, dijelovi šume izložene višem CO₂ djeluju zdravo i produktivno. To možda nije iznenađujuće. Uostalom, biljke toliko vole CO₂ da ga poljoprivrednici dodaju u staklenike kako bi povećali rast voća i povrća. No šume nitko ne njeguje. Moraju se same snaći, osvajajući sve hranjive tvari koje su im potrebne za uravnoteženje bilo koje razine CO₂ sa zemlje na kojoj se nalaze. Dodatni CO₂ fotosintetiziran u šećer može biti previše dobra stvar, a previše nikada nije dobro jer dovodi do neravnoteže. Znanstveni modeli procijenili su koliko je sadnje i pošumljavanja potrebno kako bi se nadoknadio porast CO₂ u atmosferi. Kao i kod većine napora da se teorija prevede u djelo, iskustva pokazuju da to nije tako jednostavno. Način na koji se financiraju kampanje pošumljavanja i potiče sadnja stabala odredit će mjesto i vrstu drveća. Način na koji se zemljištem u konačnici upravlja također će odlučiti koliko dugo će nova stabla opstati. Međunarodni napori da se uzgoji svjetski pokrov drveća pokazuju koliko je teško prevladati ove prepreke.
Drveće i šume oblikuju mikroklimu i vodene cikluse, podržavaju bioraznolikost i lokalnom stanovništvu pružaju hranu, građevinski materijal i lijekove. Oni također imaju različite kulturne i duhovne vrijednosti ovisno o tome gdje se nalazite u svijetu. Korištenje drveća postaje nepravedno kada uključuje zahtijevanje siromašnijih ruralnih stanovnika da ugroze svoje usjeve i egzistenciju kako bi bogatiji ljudi ili nacije nastavili trošiti fosilna goriva. Mnogo se može naučiti iz napora koji su uspjeli povećati pokrivenost drveća i ponuditi prednosti lokalnom stanovništvu, poput novih izvora prihoda. Često su ove inicijative uspješne jer ozbiljno shvaćaju lokalne potrebe i vrijednosti. Lokalni i autohtoni ljudi vodeći su u ovom procesu. Učinkovita sadnja drveća je pitanje kvalitete, a ne količine, i pošumljavanje će u konačnici uspjeti ako koristi ljudima, ali i planetu.
Izvor: theconversation.com
