Na današnji je dan, prije tri godine, u 12 sati i 19 minuta, sve u ovoj zemlji stalo.

Pa ipak, samo pola sata kasnije, cijela je Hrvatska bila na nogama.

Danas, kad se prisjećamo žrtava strašnog petrinjskog potresa i brojimo cigle, upirući prstom u odgovorne za obnovu; slavimo i one koji su tada nesebično odvojili komadić sebe kako bi drugome, često i potpunom strancu, bilo bolje. Slavimo one koji nesebično dijele čistu ljubav, za čijim stolom uvijek ima mjesta, one koji od svoje teško zarađene plaće odvajaju kako bi drugome olakšali.

Najsložniji kad je nevolja 

U ovoj zemlji ljudi su najsložniji kada se dogodi nevolja. U trenutcima kada se potpunom strancu, na drugom kraju države, otvara tlo pod nogama, urušava kuća, nadire voda, u podrume, u dnevne boravke, u spavaće sobe; baš tada, u ovoj su zemlji ljudi najsložniji.

Kada se opasna bolest širi tijelom nevinog djeteta kojeg nikada nismo upoznali, ono postaje naše. Opet, po tko zna koji put, svatko da komadić sebe. Odvoji od jedne kave, jedne plaće, jedne igračke ili jednog putovanja; da potpuni stranac bude na sigurnom, da naše dijete bude zdravo.

Slavimo one koji su na terenima bili danima, one čije priče često prođu “ispod radara”. Slavimo malog, a tako velikog čovjeka, heroja koji briše suze ljudima u dugačkim redovima ispred javne kuhinje, dok čekaju porciju graha i komad kruha.

Slavimo i one koji su otvorili vrata svog doma kako bi se ugrijalo ostavljeno štene.

Kako je svijeća postala luksuz 

Potres koji je prije tri godine pogodio Baniju najveća je katastrofa od Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Ali to je i priča o zajedništvu.

Kada se iz čovjeka iscijedila duša, sve ono najbolje iz njega. Kada su se svi susjedi skupili ispred jedne kuće, one koja je najmanje oštećena, kada su grad osvjetljavale samo varnice zapaljenih vatri koje su uskoro postale i jedan svojevrstan simbol. Kada se na hrpu skupljalo sve ono što se imalo. Da se dijeli. Da ima za svakoga.

Kada se mjesec zauštapao, kada su ljudi glasnije razgovarali, samo da ne čuju tutnjavu zemlje ispod sebe. Kada je baterija, svijeća i cigareta postala luksuz.

Spontani lanac dobrote

Nema videa, fotografije, priloga i slike koja može dočarati užas koji je ovaj kraj proživio. I nema teksta, pisma i slova koji bi mogao prenijeti zajedništvo koje je ovdje nastalo.
Kada potpuni stranci golim rukama dižu letve, komade crjepova, cigle, kuću; s jednog automobila, da bi izvukli oca i sina.

Kada se cijela dijaspora digne na noge i sve ono što danima krvavo zarađuje, smjesti u petsto šlepera koji kreću za Hrvatsku. Kada dijete od pet godina napiše “Nisi sam” svom vršnjaku kojega nikada i nije vidio.

Spontani lanac ljudi koji se stvara od parkiranog šlepera talijanskih(…) tablica. Preko ruku hrabrih ljudi prelaze kile i kile šećera, brašna, konzervi, tone odjeće, grijalica, šatora, vreća za spavanje… Lanac od jednog šlepera do skladišta, od skladišta do punktova, do gradova, sela, zabačenih zaseoka, do praga svake ruševne kuće koju je netko, donedavno, nazivao svojim domom.

Hvala 

Lanac ljudi koji popuni rupe koje je Zemlja otvorila, zakrpa svaku pukotinu, sazida zidove i spoji nespojivo, isuši svaki podrum i ugrija ga toplinom svoje ljubavi.
Negativno pretvori u pozitivno. Katastrofu u čudo dobrote.

Mnogi diljem ove zemlje i danas žive teško, ali olakšavaju im potpuni stranci, često i sami na rubu siromaštva.

Hvala im na tome.