Ivo Vičić iz Rijeke čovjek je nesvakidašnjeg zanimanja. Njegova specijalnost je ambijentalni zvuk, a ono u čemu najviše uživa je “hvatanje” zvukova prirode. Njegovi uradci zvučna su kulisa brojnih filmova, videoigara i postava u muzejima, a u njegovoj bogatoj soničnoj biblioteci možete, primjerice, čuti kako zvuči unutrašnjost košnice, noć provedena s vukovima ili sovama, bura na hladnom Velebitu, livada u proljetni dan…

“Najizazovnije je raditi u ekstremnim klimatskim uvjetima. Recimo, snimao sam zimske oluje na Velebitu. Hladnoća, led, jaki udari bure… Kad snimate, morate biti mirni, a kad ste statični na takvom vremenu vam ne pomaže ni oprema za Himalaju. Hladnoća se zavuče u vas… No zvukovi koje sam dobio u takvim uvjetima su puno čišći od onih kakve bih dobio ljeti. Kad je toplo, ima više raslinja pa je stvar sasvim drugačija”, priča nam Ivo o najizazovnijim danima na terenu.

 On zvukove snima po narudžbi, nekada i za javne zvučne biblioteke, ali nekada i samo za vlastito zadovoljstvo.

Potraga za vukom

“Recimo, iznimno je teško snimiti zvuk rijetkih životinja. Od njih je najzahtjevniji vuk. On iznimno dobro osjeti čovjeka, imam osjećaj da zna da ćete doći već u trenutku kad krenete iz svoje kuće”, smije se, pa nastavlja:

“No uspio sam više puta snimiti čopore s mladima. To je bio dugotrajni rad. Oni su stvarno posebne životinje. Morate pratiti njihove tragove u divljini… Ja sam po terenu išao planinskim biciklom i tako uspio vidjeti stvari koje bi mi iz auta promaknule. Tragove u blatu, vukov izmet i slično. Oni obično noću obilježavaju teren, a ja sam ujutro tražio te tragove. Pa sam si onda radio mape, pratio gdje se okupljaju, boravio u blizini njihovih okupljališta za lov do kasno u noć… Iako se i ta mjesta mijenjaju, pa sve funkcionira na principu pokušaj-pogreška”, govori Vičić, dodajući kako se radi o “jako izazovnom i nenaplativom pothvatu” kojeg je radio iz svoje znatiželje.

 “Nekada su ti pothvati trajali i danima. Spavate u autu i čekate. No treba, naravno, imati i malo sreće”, govori.

Ističe kako je uvijek rizično i raditi na projektima koji su vezani uz more, rijeku ili neku drugu vodu.

Pjev ptica na pločama

“Snimao sam puno dokumentaraca s Goranom Šafarekom. Primjerice, na Vranskom jezeru i u Crnoj Mlaki. Ako upadnete u vodu, s vama ide i oprema vrijednosti oko deset tisuća eura”, govori.

Ivo nam priča i kako je uopće počela njegova fascinacija, i zvukom i prirodom.

“Od djetinjstva sam uvijek boravio u prirodi. Moja majka voli životinje, pse… Uvijek smo išli po šumama, zelenilo mi je oduvijek bilo normalna stvar. A što se tiče glazbe, društvo i ja smo se još kao klinci počeli baviti DJ-ingom. Organizirali smo prve elektroničke evente na riječkom području. Vrtjeli smo ploče, a mene je fascinirala britanska elektronika, koja je bila prilično ambijentalna i sadržavala je puno zvukova prirode”, počinje, pa nastavlja:

“Onda smo krenuli i u vlastitu produkciju glazbe i sanjali da imamo opremu kojom bismo mogli snimati vani. U to vrijeme nije bilo takvih amaterskih uređaja. No snalazili smo se – imali smo sintisajzer pa smo pomoću njega morali imitirati ambijentalne zvukove”, priča.

2000-ih je počeo raditi na Radiju Rijeka, tamo je imao glazbenu emisiju.

“I onda sam od njih mogao posuditi prijenosni uređaj za snimanje zvuka. I s vremenom sam uložio u vlastitu opremu. I onda, jednom kad uđeš u to, nema van jer se radi o jako skupim uređajima”, kaže Vičić.

Od posuđene do hollywoodske opreme

Intenzivno je radio dokumentarne filmove o prirodi s Goranom Šafarekom, a onda su se počele otvarati i druge opcije.

“I došao sam do toga da moram kupiti opremu koja je na razini hollywoodske produkcije. To su uređaji koji su daleko od amaterskih i čine cijelu stvar puno lakšom. Imaš manje propusta, možeš kvalitetnije snimiti što želiš, možeš u ekstremnije uvjete”, objašnjava, dodajući kako svaki teren zahtijeva personalizirani pristup opremi.

S vremenom je Vičić dobio ponude za rad i na drugim dokumentarnim filmovima, a u posljednje vrijeme dosta radi i za zvučne biblioteke koje sadrže zvukove koji se koriste u filmskoj industriji.

“Obično se na filmu snima samo naracija, a drugi se zvukovi dodaju naknadno. No to, naravno, ovisi o budžetu. No nekada je nužno staviti zvukove prirode ili grada, a oni moraju biti snimljeni po određenim standardima kvalitete. Videoigre su isto sjajan primjer. Tamo su ambijentalni zvukovi nužni, pa se nerijetko također uzimaju iz takvih biblioteka”, objašnjava.

No postoje i svojevrsne javne, svima dostupne biblioteke. Ivini se radovi, primjerice, mogu naći i u repozitoriju British Libraryja.

“Oni u svoju ponudu redovno uvrštavaju stvari koje snimim. Tu se radi o tematskim albumima koje radim. To su zvučni zapisi u formatu od sat vremena”, objašnjava.

Zvučne kulise svih vrsta

Nerijetko radi i po narudžbi za filmove, ali i druge klijente.

“Recimo, nedavno sam razgovarao s riječkim HNK oko zvuka za jednu predstavu, a radio sam i dosta zvučnih kulisa za muzeje. Za Ribarski muzej u Komiži, Muzej velikih zvijeri, Etnološki muzej, Pomorski muzej…”, nabraja, dodajući kako se tu radi o zvučnim kompozicijama određenog trajanja.

Ivo kaže kako bi od neostvarenih želja volio snimiti velike morske sisavce.

“Snimati kitove nije samo tako, to rade biolozi… No sigurno bi bilo zanimljivo. Ipak, zahvalan sam što mogu snimati sve što mi je dostupno. Iznenađuje koliko je još uvijek očuvana divljina naše zemlje. Zadovoljan sam što to mogu isticati kroz svoj rad. Sviđa mi se ideja da radim lokalno. Mogao bih proći pola svijeta i otići u džunglu u Čileu, ali u tome ne vidim smisao. Mislim da više mogu napraviti ovdje, na terenu kojeg znam, u tematici u kojoj sam duboko. To mi se čini iskrenije i uvijek tragam za novim kombinacijama”, kaže.

Jedan novinar iz Kanade ga je uvrstio u svoju knjigu, za koju je intervjuirao deset zanimljivih ljudi iz cijeloga svijeta koji su posvećeni svojem zanimanju.

“On mi je rekao jednu stvar koja mi se svidjela: ‘Ti si na malom terenu i kao umjetnik radiš u tom određenom okviru i ideš prema savršenstvu’. Mislim da upravo u svojem okruženju možeš dati najviše. Treba čuvati lokalno. Volio bih da i više vrednujemo prirodu koju imamo. Sve češće stranci snimaju filmove o našoj zemlji, a mi nedovoljno vrednujemo što imamo”, zaključuje Vičić.