Uzbuđeno hodam iza nje. Damaris Buschhaus zna svaki korak napamet jer prelazi ih svakodnevno. Za nju je to samo još jedan radni dan. Meni se pak duša smije. Najradije bih vrisnula od sreće. Napokon sam stigla na Sjeverno more! Dva dana puta. Otkazan let pa nova dva. Izgubljena prtljaga i zatvoren hotel. Dva leta, tri vlaka i dva broda da bih došla na odredište. U tako dragocjen trenutak divljeg života i to, posve nevjerojatno, u Europi.

Približavamo se južnoj plaži na kojoj spazim prvu bebu. Jako je mala, rođena je prije dva, tri tjedna. Znam to jer mama je još uvijek uz nju. Čuva je i štiti dok malo ne ojača. Djeluje mi nestvarno pa grizem usnicu. Pomislim: “Ovo je taj osjećaj koji želim pamtiti u starosti. Sreću i zahvalnost što stojim sada ovdje. Na Düne. Malenom nenaseljenom otočiću usred Sjevernog mora gdje, u periodu od studenog do siječnja, ženke sivih tuljana na svijet donose svoju mladunčad. Svjedočim upravo tom čarobnom trenutku.

Suze su mi navrle na oči. Strahovala sam da će biti daleko, da ih neću uspjeti vidjeti. Nastavila sam nekoliko koraka prema uzvišenju s kojeg se pružila, dokle god pogled seže, kilometarska pješčana plaža. A na plaži imam tek što vidjeti!  Stotine tek rođenih mladunčadi i njihovih majki. Stotine!

“Još uvijek nemamo točnu brojku. Kroz nekoliko tjedana nakon što ih snimimo i dronovima, znat ćemo precizan podatak, ali pretpostavljamo kako će to biti negdje kao i prošle godine, između 600 i 700 mladunčadi sivih tuljana”, govori mi Damaris Buschhaus, mlada znanstvenica koja je život posvetila ovim životinjama.

Zadaća društva Jordsand, čiji je član, zaštita je sjevernomorskog obalnog života. Zbog tog se posla preselila 70 kilometara od kopna. Na najsjeverniji njemački otok. Helgoland. Odmah do njega, još manji, koji ljeti nastanjuju turisti, a zimi tuljani – Düne.

Zašto su oni izabrali otok koji je ona izabrala zbog njih, zanima me. “Područje im odgovara zato što je zaštićeno od olujnih plima, a to im je jako važno kod izbora mjesta za donošenje mladunaca na svijet jer im treba sigurna lokacija na kojoj mališani mogu biti tri do četiri tjedna. Postoji još jedan važan razlog zašto sivi tuljani biraju ovo mjesto. More oko otoka sadrži velike količine joda i kisika i zato ima iscjeljujuća svojstva na životinje”.

Na moje pitanje hoće li, zbog globalnog zatopljenja, njihovo utočište ostati sigurno, Damaris samo slegne ramenima. “Tko zna. Ako naraste razina mora, ni njima se ne piše dobro”, odgovara.

Od 2008. godine provode se godišnja koordinirana snimanja iz zraka radi praćenja njihova broja u Waddenskom moru koje se proteže uz obale Sjevernog mora Nizozemske, Danske, Njemačke, ali i na Helgolandu. U proteklih pet godina, populacija im je porasla za 12 posto. Za sada, čini se, sivim je tuljanima posve je dobro tu s nama, ljudima.

Kleknula sam kraj ograde, par centimetara od bijelog krznenog debeljuškastog klupka. Promeškoljio se malo, zijevnuo, pogledao me znatiželjno, onjušio zrak pa nastavio drijemati. Kao i ostatak ekipe na plaži. Svi mirno drijemaju. Skupljaju snagu. Svi, osim jednog malenog koji neutješno cvili. Pokušava pronaći majku. Prijeđe nekoliko centimetara pa stane. Naporno mu je to. Teško je. Mora upregnuti cijelo tijelo da bi otpuzao tek pedalj dalje. Nekoliko puta je pokušao pa odustao. Još jednom zastenjao. Više zapravo tužno uzdahnuo. Konačno je shvatio. Ostao je sam.

“Kada se okote teže od 10 do 14 kilograma. Od hladnoće i vjetra u početku ih štiti gusto bijelo krzno. Prvih tjedana, majke bdiju uz njih, a njihovo  izuzetno masno mlijeko stvara im debeli sloj masti koji nakon tri do četiri tjedna preuzima izolacijsku funkciju. Tada već teže i do 50 kg. Nakon što se dogode prve promjene, gubitak bijelog lanugo krzna, bebe i same kreću u potragu za hranom”, objašnjava Damaris.

Šaljem fotografiju sinu jer imam potrebu podijeliti sreću. “Dovedi ga doma!”, ushićeno odgovara tinejdžer. Misao koja je i meni pala na pamet jer, nemoguće su slatki. Poput malih štenaca, plišanca. Tko bi rekao da plišanac kad naraste doseže oko 300 kilograma, brzinu od 30km na sat i pretvara se u nimalo bezopasnu životinju.

Vrlo brzo mi to postaje jasno, jer nije samo vrijeme donošenja mladunaca na svijet već je i vrijeme parenja. “Miris testosterona je u zraku”, dobacuje mi Damaris, “Zar ne osjetiš?”. Dva odrasla mužjaka, desetak metara od nas, svom silinom zalijeću se jedan u drugoga. U prvi mah, nisam bila sigurna što točno gledam – zavođenje ili nadmetanje. Ubrzo mi, zbog krvavih tragova po pijesku, postane jasno. Borba je vrlo agresivna i silovita. Međutim, nakon svega par minuta, obojica krvava i premorena, kao da odustaju. Čini se kako nema pobjednika.

Laknulo mi je jer me prizor podsjetio na članak o sivim tuljanima kanibalima. Zabilježeni su slučajevi, rijetki doduše, ali ipak su zabilježeni, gdje bi ovakve scene završile tako da bi pobjednik pojeo poraženoga. Ne znaju znanstvenici još točan uzrok takvom ponašanju. Možda jednostavno i među tuljanima kao i među ljudima ima onih koji nisu dobre glave.

Pogled mi, a i misli s tih mračnih tema, odvuče preslatko, malo, razigrano stvorenje. Još uvijek prekriven bijelim krznom, s velikim, okruglim, crnim znatiželjnim očima. Pokušava privući moju pažnju. Oponaša odrasle proizvodeći zvukove. Djeluje užasno smiješno i nezgrapno. Sladak dok pokušava biti opasan. Moramo ga praktički preskočiti jer nam je prepriječio put.

Trideset metara je udaljenost koju Damaris svakodnevno napominje posjetiteljima da drže između sebe i divljih životinja. Ljudi, mahom fotografi s najskupljom opremom, teleobjektivima, ušuškani u toplu odjeću dok ih šiba hladan sjeverni vjetar, drže preporučenu distancu. Životinje su te koje ne poštuju pravila. Dva mladunca su zalutala ili možda namjerno završila u nečijoj ljetnoj ostavi tik do šarenih bungalova koji su tijekom zimskim mjeseci potpuno prazni. U to vrijeme, na otoku žive samo tuljani.

Aerodrom, na čije prisustvo upozorava znak opasnosti na sredini pješačke staze, posve je pust. Ljeti prilikom slijetanja, prelijeće stazu toliko nisko, da je zadržavanje, opasno po život.  Opasno je i sada. Damaris me upozorava da ubrzam korak. Kraj staze, naime u visokoj travi, dočekao nas je prizor koji ću, prepričavati još mnogo puta u životu.

Iscrpljena, ali vrlo zaštitnički nastrojena majka, pokušava nas zastrašiti jer u travi kraj nje, posve bespomoćno, na leđima leži mladunče. Krvava pupčana vrpca još mu visi preko trbuha. Malo dalje, ostaci su posteljice. Baš tada, oblaci su se na razmaknuli i na nekoliko trenutaka, zasjalo je sunca. Dovoljno da čaroban trenutak rađanja života učini još magičnijim.

Stojim smrznuta. Ruke su mi purpurne od hladnoće jer već sam satima na vjetru. Želim vidjeti i zapamtiti svaku sekundu rađanja divljeg života, praktički u srcu Europe. Damaris me prene, posljednji brod s Düne odlazi u 16 sati. Moramo ići! A ja… ja stojim kao ukopana. Opčinjena. Pogledom joj kažem: “Ne ide mi se među ljude”. Ona se samo nasmije i kimne mi glavom. Damaris zna što sa sobom nosim kući. Nikakve skupocjene torbice ni cipele. Iskustvo. Ne stvari. Trenutak u kojem nema ni jučer ni sutra. Samo sada. Moment zbog kojeg se osjetiš živim. Bolji božićni poklon nisam si mogla poželjeti.