Jeste li se ikada pitali kad ste posljednji put vidjeli leptira? Sjećate li se koliko ih je bilo ili koliko često puta u danu je neki od leptira preletio oko vas? I dok će oni nešto stariji s lakoćom se prisjetiti vremena kada je mnoštvo leptira, pčela, bubamara, ptica i raznih drugih životinja obitavalo u njihovom vrtu i dvorištu, oni mlađi susret s njima nazvati će rijetkom pojavom vrijednom objave na društvenim mrežama. Posljednjih nekoliko godina, znanstvenici upozoravaju na opasan trend, a to je da mladi ljudi nisu svjesni ogromnog smanjenja populacija divljih životinja, jer se ni ne mogu sjetiti vremena kada je tih populacija bilo u izobilju. Primjerice, tinejdžeri i 20-godišnjaci mogu misliti da je normalno da vide samo jedan ili dva leptira u šetnji prirodom, jer je to svijet u kojem su rođeni, ali prije nešto više od jednog stoljeća, britanski kolekcionar leptira S. G. Castle Russell pisao je o susretu s rojevima leptira toliko debelih da je jedva vidio naprijed. Kako prenosi New Scientist, jednom je prilikom uhvatio sto ljubičastih leptira s dva zamaha mreže.

Tako su znanstvenici zadnjih nekoliko godina razvili termin Shifting baseline syndrome, u prijevodu poznatiji kao problem zaboravljanja prošlosti i prirodnog izobilja. Definicija ovog sindroma bila bi sklonost mlađih generacija da percipiraju svijet u kojem su rođeni prirodnim i normalnim jer ga uspoređuju samo s malim, nedavnim skupom referentnih točaka. 

Kako bi procijenila ovaj učinak, zoologinja sa Sveučilišta u Londonu Lizzie Jones provela je istraživanje na 900 ljudi različite dobi, pitajući ih o njihovoj percepciji populacijskih promjena u 10 vrsta ptica u Ujedinjenom Kraljevstvu, uključujući naglo opadajuću populaciju lastavica. Od njih je zatraženo da usporede broj ptica koje su vidjeli u divljini 2018. godine s brojem kojih se sjećaju da su vidjeli kada su imali 18 godina. Iako su mlađi sudionici nedavno imali 18 godina od starijih, općenito su lošije opisali koliko je više ptica bilo “tada”.

Stariji sudionici prisjetili su se detaljnih priča o tome koliko su još ptica viđali u mladosti. “Generacijska amnezija nastaje kada svaka nova generacija uzme novo, degradirano stanje ekosustava kao svoju normalnu osnovu na kojoj procjenjuju i percipiraju buduću promjenu”, kaže Jones koja se nada se da će njezino istraživanje koje je u tijeku pomoći konzervatorima da pronađu metode za borbu protiv učinaka ovog sindroma, tako da mladi ljudi mogu percipirati svijet i izvan svojih života i shvatiti kako neodrživo brzo nestaje prirodni svijet oko nas.