Jerry, Achille i Christa bile su prve tri alpake koje su došle u Hrvatsku, na imanje Dejana Jalžabetića iz Velikog Trojstva kod Bjelovara. U drugoj godini uzgoja kupio je sedam ženki iz Perua i stado je započeo s osam ženki i dva mužjaka. Danas ih je sveukupno 21.

“Ljudi su sve više zapuštali zemlju oko mene, nisu je obrađivali ili su se ljudi jednostavno odselili. Htio sam se nečim baviti budući da sam i ja imao praznu livadu. Bilo bi logično u tom slučaju uzgajati ovce, ali nisam htio ubijati životinje. Slučajno mi je jedna prijateljica predložila da uzgajam alpake. Istražio sam više o tim životinjama. Kaže se da je i njihovo meso jako kvalitetno i bez kolesterola, ali nipošto ih nisam htio uzeti iz tog razloga”, priča nam Dejan.

Alpake su izrazito zanimljive životinje koje potječu iz Južne Amerike, pretpostavlja se da su nastale križanjem vikunja i gvanaka, a postoje dvije vrste – Huacaya i Suri. One su članovi porodice deva, slične ljamama, iako su one manje životinje i imaju mekšu i finiju dlaku.

Alpake su udomaćene životinje i često se uzgajaju zbog svoje vune koja je vrlo cijenjena. Vuna alpaka dolazi u mnogim bojama i teksturama, a smatra se jednom od najfinijih i najmekših vlakana na svijetu. Ova vuna, koja je ujedno i antialergijska, se koristi za izradu širokog spektra proizvoda, uključujući odjeću, deke, jastuke i tepihe.

U divljini, alpake žive u planinskim područjima Južne Amerike, na nadmorskoj visini između 3.500 i 5.000 metara. One su prilagođene na hladne temperature, što ih čini otpornima na ekstremne uvjete u kojima žive.

Prve na listi prioriteta

Isprva je ovaj brodograditelj iz Velikog Trojstva mislio se baviti uzgojem alpaka kao sekundarnim poslom, ali ubrzo su mu ove životinje dale do znanja da ih se nikada ne stavlja na drugo mjesto prioriteta. “Oko njih ima jako puno posla. Kao i svako živo biće zahtijevaju puno brige. Prestao sam se baviti brodogradnjom jer strojevi mogu stajati i čekati, ali životinje ne mogu. Na početku je bilo jako teško, morao sam im stvoriti adekvatne životne uvjete, ali s vremenom je sve postalo lakše”.

Budući da alpake vole niže temperature, u Hrvatskoj im najviše odgovara proljeće i jesen dok su im naša ljeta često prevruća. Ipak, Dejan kaže da su se ove egzotične životinje u potpunosti prilagodile. “Potpuno su poprimile hrvatski mentalitet. Pljuju po svima oko sebe”, našalio se uzgajivač.

Temperament kao najveća mana

Dani su uz alpake sve samo ne dosadni. Dejan nam kaže da su jako tvrdoglave, a da im je najveća mana ta što često pljuju. “Kada me netko tko se želi baviti uzgojem alpaka pita za savjete, sasvim iskreno im kažem da je jako izazovno i da nisu mala ulaganja u taj posao. Često misle da to govorim samo zato što ne želim da se drugi ljudi bave uzgojem, ali to nije istina. Primjerice, za njih moram pripremati posebno sijeno, ne smije biti kupovno jer ga neće jesti, a listići na sijenu ne smiju biti duži od 30 cm jer može doći do gušenja”, objašnjava nam.

Dejan je kupio strojeve za preradu vune i planira na tržište plasirati proizvode upravo od vune alpaka koja se smatra najkvalitetnijom na svijetu, kvalitetnija od merino vune i kašmira. Alpake se šišaju ljeti, a svaka daje četiri do pet kilograma vune. Cilj mu je plasirati proizvode na strano tržište jer misli da Hrvati nisu dovoljno dobro upoznati s tom vrstom vune da bi je tako lako prihvatili.

“Turistima nije mjesto na farmama”

Iako su farme životinja postale popularne turističke atrakcije, Dejan ne nudi turističke obilaske farme iako mu znaju doći nenadani posjetitelji, najčešće stranci koji su saznali za farmu putem Interneta. Dejan ih nema srca odbiti pa ponekad napravi iznimku, posebice ako su doputovali iz dalekih krajeva, ali ne želi primati goste na farmu iz sigurnosnih razloga.

“Turisti donose parazite koji ostaju na pašnjaku i životinjama i to može biti jako opasno, ne samo za alpake nego i druge životinje na farmama. Gdje god dolazi puno ljudi, prije ili kasnije donijet će sa sobom parazite, a to je rizik na koji nisam spreman. Opasno je i kada ti isti turisti obilaze više farmi različitih životinja u jednom danu. To nikako nije preporučljivo”, upozorava.

Ističe nam da postoje brojne zablude o ovim fascinantnim životinjama, posebice one da su nježne i da se vole maziti. “One su onaj tip životinja – gledaj me, ali me ne diraj. Ne vole se maziti, a ako jednu i uspijete pomaziti jer su neodoljivo mekane, ona brzo pljune na vas želučanu kiselinu i da vam do znanja da ne želi da ju dirate. Ako ne pljune, onda skoči dva metra dalje od vas. Koliko god su godina već tu, te životinje nije moguće razmaziti kao pse i mačke i definitivno ih se ne smije smatrati kućnim ljubimcima”, kaže nam Dejan.

Zamjenska mama po potrebi

Najviše se vezao za alpakicu Bellu koju je majka odbila čim se okotila. Hranio ju je na bočicu čak dvije godine, a prvih osam mjeseci života spavala je s njim u istom krevetu. “Iako ćete na Internetu pročitati da su alpake emotivne životinje, nije istina. Najveća emotivnost kojoj sam svjedočio je da novorođenče mora spavati naslonjeno uz majku. Budući da je ovu bebu mama odbila, bilo je jako opasno ostaviti je s njom preko noći. Uzeo sam je k sebi u kuću i ona je prvih osam mjeseci svog života spavala sa mnom. Budio sam se svakih sat i pol da joj dam bočicu. Bio sam njezina zamjenska mama“, kaže sjetno.

Međutim, iako ju je praktički odgojio, Bella nije ostala njemu privržena. “Ona me sada najviše ispljuje”, kaže kroz smijeh i dodaje “Nije im u prirodi da se vole maziti. Kada se nove okote, priđem im da ih pomilujem, ali svako stado ima alfa ženku pa tako i moje. Alfa ženka, čak i ako nije njezino mladunče, odmah mi da do znanja da se moram udaljiti”.

Smijem se s Dejanom na to koliko često kroz dan doživi da jedna od njih pljune na njega i sasvim iskreno ga pitam, zašto se bavi uzgojem tako neobičnih, tvrdoglavih životinja koje unatoč cjelodnevnoj njezi ne pokazuju nježnost i zahvalnost. “Znate što, pričajući s drugim uzgajivačima po Europi, došao sam do jednog zaključka – nitko normalan se ne bavi uzgojem ovih životinja. Ali što da vam kažem, gušti su gušti i ja ih volim”.