Otkako je prije deset godina postala zastupnica u Europskom parlamentu, domaća političarka i liječnica Biljana Borzan hrvatski je glas promjena na bolje. Trenutno je u fokusu njezin Prijedlog zakona o ugrađenim kvarovima i programiranom zastarijevanju proizvoda koji je nakon devet godina uporne borbe napokon izglasan. Njime Borzan želi zabraniti ugrađivanje kvarova u elektroničke uređaje, a njezin bi Zakon mnogim proizvođačima mogao “pomrsiti račune”.

Kako se nosi s time, jesmo li kao narod od prošlog intervjua kada je glavna tema bio otpad od hrane postali ekološki odgovorniji te koja je njezina nova “misija” u Europskom parlamentu otkrila nam je u novom intervjuu.

Prije svega iskrene čestitke. Nakon devet godina uporne borbe, napokon je izglasan Prijedlog zakona o ugrađenim kvarovima i programiranom zastarijevanju proizvoda čija ste vi glavna pokretačica. Kolika je vaša trenutna sreća?

Presretna sam, ovime privodim kraju borbu za zaštitu potrošača od ugrađenih kvarova koju sam započela još 2014.! Zakonom ćemo osigurati dulje trajanje uređaja, bolju mogućnost popravaka i servisa te jeftinije i dostupnije rezervne dijelove. Nadalje, zabranjuje se ugrađivanje komponenti koje ograničavaju trajanje uređaja i prodaje dobra za koje je dokazano da ima ugrađeni kvar, poput kontrolera za Nintendo Switch.

Koliko je ovaj Prijedlog zakona važan za zelenu tranziciju našeg društva?

Potrošači su ključni dionici u postizanju održive budućnosti. Oni odlučuju o tome što kupuju, kako koriste proizvode i koliko često ih zamjenjuju. Stoga, osnaživanje potrošača može biti ključni čimbenik u postizanju zelene tranzicije. Osnaživanje potrošača može se postići pružanjem informacija i obrazovanjem o utjecaju njihovih potrošačkih navika na okoliš. To bi moglo uključivati razne oblike komunikacije, kao što su obavijesti o utjecaju proizvoda na okoliš, oznake o ekološkoj održivosti, kao i kampanje za podizanje svijesti o ekološkim pitanjima.

Često ste u komunikaciji s hrvatskim građanima, nerijetko provodite ankete među njima koje su zapravo najbolji pokazatelj (ne)zadovoljstva ljudi koji te uređaje i koriste. Kakve su reakcije sada? Jeste primili neki zanimljivi feedback?

Provela sam istraživanje koje je pokazalo da čak 94 posto građana Hrvatske smatra kako su uređaji proizvedeni prije 20 godina trajali dulje nego uređaji proizvedeni danas. Isto tako, istraživanja su pokazala kako se najviše uređaja pokvari između druge i treće godine upotrebe, odmah nakon isteka obaveznog jamstva.

Istraživanje je također pokazalo kako 90 posto građana smatra kako su rezervni dijelovi preskupi, i često sam se i sama susrela u društvu koje tvrdi: “Ma bolje kupi novo, nego popravljaj. Jeftinije je!” Hoće li rezervni dijelovi u nekom trenutku pojeftiniti ili ćemo i dalje biti primorani razmišljati o tome je li efikasnije kupiti novo?

Ovaj zakon, za koji sam ja zadužena i onaj o pravu na popravak koji je tek došao u proceduru bi to trebali osigurati. Prvi rješava sve u fazi dizajna i proizvodnje, da su proizvodi napravljeni tako da je popravak moguć i da su na primjer dostupni nacrti. Drugi zakon pokriva životni vijek proizvoda nakon kupnje i garancije.

Ova nova pravila moraju biti potvrđena glasanjem cjelokupnog Europskog parlamenta na plenarnoj sjednici. Kad možemo očekivati rezultate glasanja?

Točno, Parlament na plenarnoj sjednici još mora glasati i to bi se trebalo dogoditi travnju ili svibnju.

Izjavili ste da ste ovim Prijedlogom zakona mnogima stali na žulj. Na kog ste konkretno mislili te mislite li da će doći do problema oko konačnog izglasavanja?

Novim zakonom sam gadno stala na žulj onima koji profitiraju od toga da se proizvodi prijevremeno kvare i bacaju, pa očekujem kako oni neće sjediti na rukama do glasanja na plenarnoj sjednici. Proteklih mjeseci su intenzivno lobirali da se pravila razvodne i oslabe i to će sada samo pojačati. Moj posao je da ih u tome spriječim, da ispunim obećanja koja sam dala građanima na početku mandata i učinit ću sve u mojoj moći da to tako i bude!

Kada govorimo o uređajima i popravcima, moramo se dotaknuti i punjača. Trebali bi biti jednaki za sve mobilne uređaje, a novi bi zakon trebao stupiti na snagu 2024. godine. Mislite da će biti izmotavanja nekih proizvođača?

Ako žele prodavati na zajedničkom tržištu EU, moraju poštovati pravila EU. Nitko od njih se neće kockati s pristupom najbogatijem tržištu svijeta. Moram reći kako je moja prva rasprava na ovu temu bila još 2013., kada je Hrvatska tek ušla u Uniju i vrlo mi je drago što se plan realizirao. Prema mom istraživanju, čak 92,9 posto hrvatskih građana podržava uvođenje jedinstvenog punjača za male uređaje.

Prošlo je nešto više od godinu dana od našeg prvog intervjua, a tad su nam povod bili poražavajući podatci vezani oko istraživanja o otpadu od hrane i činjenicu da je čak pola otpada u Hrvatskoj upravo hrana. Jesmo li se išta kao popravili na ovom planu?

I dalje se puno, previše hrane baca, no radi se na tom polju. Mogu bez pretjerivanja reći kako je Hrvatska predvodnik među novim članicama Unije kada su u pitanju mjere i kampanje protiv bacanja hrane. Tu zasluge imaju nevladine udruge, politika i sami građani, koji su sve osvješteniji po tom pitanju. Sve države članice EU bi do 2030. trebale prepoloviti količine bačene hrane, s time da će polazna količina za Hrvatsku biti 286.379 tona otpada od hrane godišnje ili 71 kilogram po stanovniku, koliko je izmjereno prošle godine. Dok god ima gladnih ljudi, a skladišta socijalnih samoposluga i pučkih kuhinja nisu puna, svaki kilogram bačene hrane je previše. Osim toga, za njenu proizvodnju su potrošeni resursi – rad, gorivo, voda, zemlja, koji su ograničeni i vrijedni. To je nešto što je generaciji naših djedova i baka bilo nezamislivo.

Što je s oznakama oko rokova trajanja? Hoće li oni pomoći smanjenju otpada od hrane?

Pola građana EU ne razumije razliku između „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“, a hrvatsko istraživanje je pokazalo da jedna četvrtina ispitanika baca hranu odmah po isteku ovog drugog roka, iako je ta hrana još sigurna za jelo. Naime, „najbolje upotrijebiti do“ znači da proizvođač tvrdi da je do tog dana proizvod najkvalitetniji, da npr. zadržava optimalnu hrskavost i boju, a može biti jestiv dugo nakon isteka roka. Upravo zato ove godine pokrećemo izmjene tih oznaka, da poboljšamo njihovo razumijevanje i smanjimo bacanje hrane.

Kao nikad do sad u medijima, ali i kroz brojne proizvode (od hrane pa do odjeće) progovara se zeleno, održivo, klimatski neutralno, itd. Jesmo li se onda i kao ljudi (pritom mislim na građane Hrvatske) zaista osvijestili ili barem popravili te počeli barem donekle živjeti zeleno, održivo, … ili su to i dalje “tek riječi koje dobro zvuče”?

Svašta se reklamira i prodaje pod “zeleno” jer nema nikakvih propisa koji to reguliraju. Sada možete prodavati namještaj i na pakiranju bez ikakve provjere tvrditi da u njegovoj proizvodnji nije stradalo niti jedno stablo u Amazoni. Ili možete sami svojoj tvrtki dodijeliti priznanje da je klimatski neutralna i to staviti na ambalažu ili web stranicu. Kada nema pravila, cvate lov u mutnom i sadašnja situacija je idealna za varanje potrošača. Te oznake su sveprisutne, moje istraživanje pokazuje kako ih je primijetilo 89 posto ispitanih građana Hrvatske. Njih 80 posto je reklo da nikad nije provjerilo istinitost takvih tvrdnji, a 70 posto je izjavilo da im ne vjeruje. Proizvođači su prepoznali kako je ekološki otisak proizvoda sve važniji kupcima, pogotovo mlađima i zato ističu zelene tvrdnje i etikete bez ikakvog uporišta. I to će se riješiti kroz zakon o osnaženju potrošača za zelenu tranziciju, reklamne tvrdnje tog tipa će u budućnosti morati biti provjerene, dokazane i odobrene od strane neovisnih i stručnih tijela.

Vi ste već godinama žustra zagovarateljica održivih promjena u EU Parlamentu, bilo da je riječ o hrani, njihovim oznakama, tehnologiji, zdravlju, … S kojim zemljama, odnosno kolegicama i kolegama Europarlamentarcima se najbolje u tome slažete?

To uvelike ovisi o čemu se radi. Najčešće pronalazim saveznike među kolegama iz odbora u kojima sjedim jer su to ljudi koji dijele interes za teme kojima se bavim. Nadalje, obzirom da sam potpredsjednica eurosocijalista, mogu mobilizirati resurse te političke grupe kada mi je nešto jako bitno. Od hrvatskih kolega, koji nisu iz moje stranke, lijepo surađujem s Valterom Flegom, a i s Ružom Tomašić sam dosta radila prije nego se umirovila.

Od posljednjeg intervju mnogo se toga promijenilo. Vlada sveopće poskupljenje, Hrvatska je prešla na euro, hrana je sve skuplja, a nekih je namirnica sve manje. Koliko se prosječnom građaninu Hrvatske teško zdravo hraniti? Jesu li nam zdrave opcije postale preskupe?

Radi se o sve većem problemu, ne možete nekom tko možda nema za nahraniti obitelj popovati o zdravoj hrani i prehrani, pogotovo kada se gleda koliko su neke vrste voća i povrća poskupile. No i prije krize je npr. eko hrana bila dosta skuplja od klasične. Ako usporedite hrvatske supermarkete s onima na zapadu, sekcija eko hrane je kod ovih drugih u pravilu puno veća i s više proizvoda. Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, ali i dalje zaostajemo po potrošnji ekološke hrane koja je u Uniji prosječno triput veća nego kod nas.

Može li u tome pomoći priskočiti Europska unija?

Zdravi izbor bi trebao biti najdostupniji izbor, to je jedna od premisa strategije “Od polja do stola” za koju sam bila zadužena. Kao što sam već istaknula, eko hrana je skuplja od klasične, a razlog tome je i njena manja dostupnost. Jedan od ciljeva strategije je za 25 posto povećati proizvodnju eko hrane u EU. Povećanjem proizvodnje porast će i dostupnost, a time i cijena. Nadalje, strategija predviđa izmjenu direktiva o PDV-u kojim bi se državama članicama dala mogućnost da poreznim mjerama potiču konzumaciju održivih i ekoloških proizvoda.

Koji su vaši daljnji projekti i ciljevi u EU parlamentu na kojima ćete raditi u budućnosti?

Kao i od prvog dana, borit ću se da EU radi za ljude, nastavljam borbu za zdraviju hranu i ljude, čišći okoliš te bolju zaštitu potrošača u srazu s industrijom. U budućnosti otvaram još jedno bojno polje, a to je borba protiv nemoralnih i nepoštenih praksi giganata iz farmaceutske industrije, koji su mahom profitirali dok je društvo prolazilo kroz pandemiju. Nagomilalo se previše milijardi ekstraprofita, a mnoga pitanja su ostala neodgovorena. Dala sam si u zadatak iskopati neke odgovore.