Unatoč činjenici da je energija motor civilizacije, pristup adekvatnim i pristupačnim izvorima nije jednako raspoređen na planetu. Njegova je prisutnost snažno i stalno isprepletena s gospodarskim i društvenim razvojem. Kao rezultat toga, siromašnije zemlje su one obično opremljene najgorim energetskim uslugama, što pridonosi pothranjenosti, nezdravim životnim uvjetima i ograničenom pristupu obrazovanju i zapošljavanju. Nedovoljna energija obično se pretvara u nemogućnost razvoja poljoprivrede i proizvodnje, čime se najsiromašnije zemlje drže zarobljene u začaranom krugu. Drugim riječima – ne mogu si priuštiti energiju koja ih može “izvući” iz siromaštva.
Distribucija pristupa energiji
Dugo vremena istraživači su pokušavali definirati količinske pokazatelje za potrošnju energije, kako bi razgraničili razinu ispod koje možemo ispravno govoriti o “energetskom siromaštvu”. Međutim, budući da se potrebe razlikuju ovisno o razvoju i strukturi zemlje, bilo je gotovo nemoguće povući jasnu crtu i dati univerzalno valjane brojke.
Prema IEA World Energy Outlook-u iz 2018., trenutno u svijetu postoji milijarda ljudi – 13% ukupnog stanovništva – bez pristupa električnoj energiji, uglavnom u Africi i Južnoj Aziji. U podsaharskoj Africi, procjenjuje se da otprilike 600 milijuna ljudi – 57% stanovništva – živi bez struje, naspram 350 milijuna ljudi – što predstavlja 9% stanovništva – u Aziji. UN-ova agenda za održivi razvoj kao jedan od svojih ciljeva postavila je postizanje univerzalnog pristupa energiji do 2030. godine.
Usporedimo li trenutne podatke s početkom 2000-ih, došlo je do značajnog poboljšanja. Regije poput istočne Azije i Latinske Amerike postigle su bolji pristup energiji zahvaljujući proširenju električnih mreža. Slično tome, mnoge druge zemlje u razvoju doživjele su značajan napredak. U Indoneziji, na primjer, stopa elektrifikacije je gotovo na 95%, u odnosu na 50% u 2000.; u Bangladešu struja sada doseže 80% stanovništva, u odnosu na 20% 2000. godine; Kenija – 8% u 2000. na 73% u 2017.; u Etiopiji struja sada doseže 45% stanovništva u usporedbi sa samo 5% 2000. godine.
Energetsko siromaštvo i okoliš
Procjenjuje se da gotovo 2,7 milijardi ljudi – 40% svjetskog stanovništva – nema pristup čistoj energiji za kuhanje. Umjesto toga oslanjaju se na čvrstu biomasu, ugljen ili kerozin kao njihovo primarno “gorivo” za kuhanje, za koja odavno znamo da su jedni od najvećih onečišćivača. Jedno od najvećih ograničenja je geografija. Stanovništvo u potrebi uglavnom je locirano u ruralnim područjima, gdje nema električne mreže, a njezino širenje je često financijski i logistički neizvedivo. Nigerija, na primjer, ima 73 milijuna energetski siromašnih, a Obala Bjelokosti ih ima 12 milijuna, a svi se nalaze u teško pristupačnim područjima. Osim toga, stanovništvo se širi mnogo brže od mreže, što znači da se mnogi moraju i dalje oslanjati na kerozin i generatore.
Pomoć ovim područjima progresivno dolazi iz električne energije izvan mreže, odnosno iz samostalnih rješenja, kao što su solarni paneli, hidro-mini-mreže, bioplinske mini-mreže, itd. “Off-grid” dolazi iz obnovljivih izvora, što ga čini savršenom alternativom za dobivanje pouzdane i održive energetske usluge po znatno niskoj cijeni. Obnovljivi izvori energije izvan mreže daju zemljama u razvoju priliku da izbrišu nedostatak električne energije bez prolaska kroz fazu fosilnih goriva, koju bi bilo teško održati u smislu troškova, prirodnih resursa i globalnog okoliša.Čini se da bi “off-grid” mogao biti rješenje da se milijuni ljudi izvuku iz “tame” (ne samo figurativno) i da im se osigura život dostojan 21. stoljeća. Osim toga, obnovljiva energija smanjila bi utjecaj na okoliš.
Do danas, preko 800 milijuna ljudi na afričkom kontinentu još uvijek nema pristup modernoj proizvodnoj energiji, a mnogi se još uvijek oslanjaju na stare tradicionalne neučinkovite energetske tehnologije. Iako rješenja za to postoje, još uvijek je izazov kako učinkovito i održivo dostaviti ovo rješenje najudaljenijim zajednicama izvan mreže.
