1668527541153

Cijeli život bez državljanstva: ‘Plakao sam puno, ali sad sam konačno ono što sam oduvijek – Hrvat’

GREEN_300_listici_sredina

Žrtva okrutnog sustava

Priča o Abrahamu Salimonu, rođenom Zagrepčaninu bez hrvatskog državljanstva, priča je o apsurdu hrvatske birokracije. Ipak, unatoč tome što mu je država uzela mogućnost da stvara uspomene i putuje s prijateljima, Hrvatska je za njega dom.

Ne znam riječima opisati kak’ se osjećam. Gledam i spavam s tim rješenjem, a kada sam ga vidio, mislio sam da opet nešto fali i da opet moram čekati. Kada sam ga deset puta pročitao, odnio sam ga mami i počeli smo plakati, rekao nam je Abraham Salimon, rođeni Zagrepčanin, koji je Hrvat postao tek prije nekoliko dana. Ovaj je mladić rođen u glavnom gradu Hrvatske, cijeli je život proveo na zagrebačkom asfaltu, a unatoč tome prošao je pakao hrvatskog sustava i birokracije.

On, naime, unatoč tomu što se rodio i odrastao ovdje, nije imao hrvatsko državljanstvo. Tužna ga je sudbina pratila od malena. Bio je maleni dječak kada je saznao da mu je mama poginula u prometnoj nesreći. Tatu je izgubio kada je išao u vrtić. Imao je samo pet godina kada ga je posvojila gospođa koja zarađuje čisteći školske klupe. Ona i njezin suprug nikada nisu živjeli u bogatstvu, ali imaju najveće srce na svijetu i Abiju su pružili dom.

Odrastao je tako uz njih, u samom centru Zagreba, ovdje je završio škole, upisao Fakultet. Hrvatski jezik njegov je materinji, kajkavi i ponosni je Purger, kako je sam rekao. “Ma znate kaj, nisam odustao zbog sebe. Nikada. Tu sam odrastao, na Kvatriću i volim svaki dio mog grada. Hrvatska je moj dom od rođenja. Unatoč svemu, nikad mi se nije zgadilo moje okruženje pa kak’ i bi kad toliko volim Zagreb”, kroz smijeh nam je rekao. Ovaj je mladić od malena sanjao da vidi što se to nalazi iza granice, kakve ljepote krije Europa i cijeli svijet.

Prisjetio se trenutaka kada cijela ekipa iz škole pakira svoje kofere i odlazi na izlete, a on ostaje kod kuće. Bez putovnice, bez osobne iskaznice, sa željom da vidi svijet, da s prijateljima sjedne u kafić nekog europskog grada, da pogleda nogometne utakmice koje toliko obožava, negdje vani. “Od malena sanjam da mogu s prijateljima svugdje ići…Slali su mi cure i dečki iz razreda fotke, ali koliko god sam bio sretan zbog njih, bilo mi je teško kaj i ja nisam s njima. Ja sam isto kao i oni – samo jedan mali klinac koji voli sve kaj i oni vole. Svjesni su oni bili svega i uvijek mi prijatelji pomažu, ali znate kaj…ja sad hoću drugima pomagati“, rekao je.

Zbog sustava države koju toliko obožava, a koja ga je ignorirala, onemogućeno mu je da stvara uspomene sa svojim prijateljima. “Bio sam zapostavljen od sustava. Plakao sam doma puno puta, neznajući zakaj se to meni događa. Izmijenili se puno socijalnih radnika i stalno sam mislio da bu sad došlo “to”, ali nikako da “to” konačno dođe”, prisjetio se Abi. “To” je konačno došlo prije nekoliko dana.

Njegovim se slučajem pozabavio poznati zagrebački odvjetnik Saša Pavličić. Cijeli je tim je godinama radio na rješavanju pitanja državljanstva, a kada su na kraju uspjeli, Abi je bio najsretniji mladić na svijetu. Pravnom su mu bitkom omogućili da bude ono što zapravo oduvijek i jest. “Napokon sam sad i službeno ono kaj jesam oduvijek, Hrvat. Odmah sam poslao poruku mom odvjetniku i čuo sam i da je on plakao, ali kaj ja znam, odvjetnik je pa sam mislio da me zeza”, rekao je.

Unatoč svemu što mu je priredila hrvatska birokracija, Abel na zagrebačkim ulicama od ljudi nikada nije doživio negativne komentare zbog boje svoje kože. Svima im je, kako je rekao, bio simpa jer tečno priča hrvatski. Ponekad se, priznao nam je, znao susresti s nekim negativnim komentarom na Internetu.

On je, naime, uspješan boksač. Zbog problema s papirima nikada nije mogao putovati na međunarodna natjecanja. “Bilo je komentara nakon mojih borbi na Facebooku, ali to nema veze sa mnom, to su oni ljubomorni zato kaj sam zgodan”, dometnuo je uz smijeh. S tribine su ga uvijek bodrili njegovi Zagrepčani. Osjećao se tada, kako je rekao, kao Luka Modrić.

Sada, po prvi put od rođenja, ima mogućnost otputovati gdje god želi, no on skromno kaže da želi otputovati do gradskih službi po domovnicu, a kasnije gdje ga put odvede. “Nikad nisam bio izvan Hrvatske pa bih htio sve vidjeti i upoznati, Italiju, Francusku, Austriju…ma sve bih htio, samo bumo vidjeli koliko bum imao uopće novaca za putovanja, jer mama je 90% invalid, brine se za mene. Ja studiram i borim se, a od toga nema puno novaca…”, priznao nam je.
Sreću kada je dobio potvrdu da je Hrvat podijelio je odmah s prijateljima. Svi su, kako je rekao, bili presretni zbog njega. Zezali su ga da će bankrotirati dok ih sve počasti, onako po hrvatski, a već ima i planove s odvjetnikom koji mu je prirastao srcu.

“Znate, ja jako volim nogomet i trenirao sam. Volim jako Dinamo, ali nisam išao na tekme, jer za onu glavnu tribinu nemam novaca, a za sjevernu sam se bojao ići, jer kaj ak se nekaj dogodi, policija nas privede, a ja nemam pravu osobnu, već onu za strance. Bojao sam se da bi me mogli onda izbaciti od doma, iz mog grada. Sad sam rekao mom odvjetniku Saši da me na proljeće mora voditi na Dinamo“, oduševljeno je objasnio.

Cijeli je svijet pred njim. Sve ulice kojima nije prošetao, svaki kafić u kojemu je mogao sjediti s prijateljima, svaki stadion na kojem nije mogao gledati utakmice uživo, svaka dvorana u kojoj se mogao boriti. “Nadam se samo da bu moja priča pomogla drugima koji su u istoj ili sličnoj situaciji, ali i u nekoj drugoj, samo da znaju da se moraju boriti za svoja prava”, rekao je Abi. Plan mu je završiti Fakultet i maksimalno olakšati mami. “Vidjet ću kaj bum radio u budućnosti i nadam se nekaj dobro pa nisam se bez veze mučio svih ovih godina i proživljavao sve ovo”, ponosno je rekao.

PHOTOS BY: Privatni album / Sva prava pridržana

Vezani članci

Naša web stranica koristi kolačiće kako bismo vam pružili najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima koje koristimo možete pronaći u našim Pravilima privatnosti.